Povlačenjem Max Primorac u formalne strukture američke administracije, utihnuli su i njegovi višegodišnji, gotovo uporno ponavljani narativi o nužnosti uspostave trećeg entiteta u Bosni i Hercegovini. No, kako to obično biva u političkim krugovima, ideje ne nestaju – samo mijenjaju glasnogovornike.
Prazninu koja je ostala iza Primorca brzo je popunio James Jay Carafano, utjecajni savjetnik predsjednika The Heritage Foundation, koji sve češće nastupa kao artikulisani glas američke konzervativne desnice, posebno one bliske krugovima oko Donald Trump.
Za razliku od ranijih, otvoreno političkih zagovaranja teritorijalne reorganizacije BiH, Carafano koristi sofisticiraniji pristup. Njegova retorika fokus pomjera na ekonomiju, infrastrukturu i globalne tokove – ali političke implikacije ostaju iste. U njegovoj viziji, Hrvatska treba tražiti svoju stratešku šansu kroz Inicijativa triju mora i ambiciozni IMEC koridor, koji bi trebao povezati Indiju s Evropom kroz mrežu trgovinskih i energetskih pravaca.
Carafano Balkan vidi kao prostor koji kasni u integracijama, ali i kao potencijalno ključnu tačku za energetsko i infrastrukturno pozicioniranje. U tom kontekstu, Hrvatska se pojavljuje kao “prirodni energetski hub”, dok se ostatak regije posmatra kroz prizmu prepreka koje treba ukloniti kako bi se otvorio prostor za veće geopolitičke projekte.
Međutim, ono što ovaj narativ čini posebno osjetljivim jeste način na koji se tretira Bosna i Hercegovina. Carafano otvoreno odbacuje koncept centralizirane države, tvrdeći da su rješenja koja dolaze iz kancelarije Ured visokog predstavnika dugoročno neodrživa jer, kako kaže, “ne reflektiraju volju naroda na terenu”. Takva formulacija, iako diplomatski upakovana, direktno dovodi u pitanje dosadašnji međunarodni pristup očuvanju funkcionalnosti države.
U njegovom okviru razmišljanja, ideja trećeg entiteta više nije politički tabu niti historijski osjetljiva tema, već potencijalni “alat” za stabilizaciju. Time se odgovornost za takve prijedloge implicitno prebacuje na domaće političke aktere, dok se SAD – barem u ovom interpretativnom krugu – pozicionira kao neutralni posmatrač koji “ne blokira rješenja”.
Carafano dodatno komplikuje sliku regije opisujući je kao sistem spojenih posuda: odnosi između Kosova, Srbije i Bosne i Hercegovine međusobno su isprepleteni do te mjere da stagnacija u jednom segmentu blokira napredak u drugom. U takvoj postavci, treći entitet se predstavlja ne kao cilj sam po sebi, već kao dio šireg paketa koji bi, navodno, mogao pokrenuti regionalnu dinamiku.
Ipak, iza retorike o “balansiranim rješenjima bez pobjednika i poraženih” ostaje otvoreno pitanje – da li se zaista radi o stabilizaciji ili o novom pokušaju crtanja linija koje su već jednom ostavile duboke posljedice.
