Tri decenije nakon završetka rata, Bosna i Hercegovina i dalje ukopava svoje mrtve bez imena. Na nišanima umjesto identiteta stoje samo dva slova – NN. Iza te oznake kriju se životi ljudi čiji su tragovi nasilno prekinuti, ali čiji identitet ni danas nije moguće sa sigurnošću potvrditi.
Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, tokom prošle godine ukopano je 188 neidentificiranih žrtava rata. U mnogim slučajevima riječ je o svega jednoj pronađenoj kosti, dok su kod drugih ukopani djelimično sačuvani posmrtni ostaci. Iako su pronađeni, njihova imena ostaju nepoznata.
Glavni razlog je stanje u kojem su pronađeni posmrtni ostaci. Brojne žrtve ubijene su spaljivanjem, zbog čega su kosti toliko oštećene da iz njih nije moguće izdvojiti upotrebljiv DNK profil. Istovremeno, vrijeme neumoljivo radi protiv porodica – mnogi najbliži srodnici, čiji bi uzorci krvi mogli pomoći identifikaciji, više nisu među živima.
Posljedice toga bile su vidljive i ove godine na kolektivnim dženazama u Vlasenici, Bratuncu i Kalesiji, gdje su, zajedno s identificiranim žrtvama, ukopani i posmrtni ostaci osoba čiji identitet još nije utvrđen.
Emza Fazlić iz Instituta za nestale osobe BiH navodi da brojni DNK profili godinama čekaju u bazama podataka bez ijednog podudaranja.
– Godinama njihovi koštani uzorci i izolovani DNK profili čekaju u depoima mrtvačnica. Podudaranja s uzorcima krvi preživjelih članova porodica nema. Niko ih ne potražuje, jer često više nema nikoga – ističe Fazlić.
Prema odluci Tužilaštva BiH, posmrtni ostaci za koje se identitet ne utvrdi godinu dana nakon izdvajanja DNK profila trebaju biti ukopani. U Institutu smatraju da je to dostojanstvenije nego da ostanu u mrtvačnicama, naglašavajući da mogućnost identifikacije time nije izgubljena jer se DNK profili trajno čuvaju u bazama podataka.
Jedni od najpotresnijih slučajeva odnose se na žrtve takozvanih “živih lomača” u istočnoj Bosni. U Bratuncu su ove godine ukopane dvije NN žrtve čiji su posmrtni ostaci pronađeni u spaljenim kućama.
– To su ljudi koji su živi pretvoreni u pepeo u vlastitim domovima – kaže Fazlić.
Dodaje da su pojedine kosti bile toliko ugljenisane da iz njih nije bilo moguće izdvojiti genetski materijal potreban za identifikaciju.
Slična situacija zabilježena je i kod žrtava spaljenih u Višegradu, gdje su tokom 1992. godine u Pionirskoj ulici i na Bikavcu počinjeni jedni od najtežih ratnih zločina nad bošnjačkim civilima.
Predsjednica Udruženja “Žena žrtva rata” Bakira Hasečić upozorava da porodice ni nakon više od tri decenije nisu odustale od potrage.
– Do danas nije pronađena nijedna druga kost za mnoge žrtve. Bojim se da brojni članovi porodica neće dočekati da pronađu ijedan posmrtni ostatak svojih najmilijih – kaže Hasečić.
Ističe da dalji razvoj DNK tehnologije mora ostati prioritet kako bi i žrtve koje danas počivaju pod oznakom NN jednog dana dobile svoje ime i prezime.
U Međunarodnoj komisiji za nestale osobe (ICMP) podsjećaju da je razvoj novih metoda sekvenciranja DNK tokom 2024. godine omogućio analizu znatno većeg broja genetskih markera iz izrazito degradiranih kostiju, čime su povećane šanse za identifikaciju čak i preko daljih srodnika.
Zahvaljujući toj tehnologiji prošle godine identificirana je 121 osoba čiji identitet ranije nije bilo moguće utvrditi, dok su posmrtni ostaci 948 već identificiranih žrtava dodatno povezani i kompletirani.
Ipak, stručnjaci upozoravaju da tehnologija ne može riješiti svaki slučaj. Kada je DNK potpuno uništen djelovanjem vatre ili kada više nema živih članova porodice za poređenje, mogućnosti identifikacije postaju izuzetno ograničene.
Istražitelji često raspolažu informacijama o tome ko je mogao stradati na određenom mjestu, ali bez naučne potvrde identitet se ne može zvanično utvrditi.
Zbog toga oznaka NN na mezarima nije samo administrativna oznaka. Ona ostaje bolni podsjetnik da ni više od 30 godina nakon rata Bosna i Hercegovina još nije završila potragu za svim svojim nestalim građanima, niti je svim žrtvama vratila ono što im pripada – vlastito ime, dostojanstvo i mjesto u kolektivnom sjećanju.
