Gotovo tri decenije nakon završetka rata, politički narativ u Bosni i Hercegovini zvuči kao pokvarena ploča: iste fraze, isti strahovi, isti “principi” – i isti rezultati, odnosno njihov izostanak.
Izjava Dragan Čović o “nefunkcionalnosti države” i potrebi za “stvarnom ravnopravnošću” možda na prvi pogled djeluje kao još jedan u nizu poziva na reforme, ali kada se ogoli do kraja, ona zapravo razotkriva suštinu problema: sistem koji se deklarativno kritikuje, ali se u praksi uporno održava jer politički odgovara onima koji ga vode.
Pitanje koje se nameće nije novo, ali je sve urgentnije: ako je država nefunkcionalna već 30 godina, ko je za to odgovoran? Teško je povjerovati da su krivci apstraktne institucije ili ustavni okvir sam po sebi, dok su isti politički akteri decenijama na ključnim pozicijama moći. U tom smislu, kritika “nefunkcionalnosti” počinje zvučati kao politički manevar – način da se odgovornost prebaci na sistem, a ne na njegove upravljače.
Pozivanje na ravnopravnost konstitutivnih naroda, uključujući i hrvatski narod, nesumnjivo je legitimno u teoriji. Međutim, u praksi se ta ideja često koristi selektivno i instrumentalno. Ravnopravnost se ne tretira kao univerzalni princip koji unapređuje društvo, već kao politička valuta – nešto što se aktivira kada odgovara određenoj agendi, a zanemaruje kada zahtijeva konkretne reforme koje bi koristile svim građanima. Time se suštinski kompromituje sama ideja jednakosti, jer ona prestaje biti cilj, a postaje sredstvo.
Još problematičnije je što se pojam “ravnopravnosti” u javnom prostoru gotovo isključivo svodi na političku reprezentaciju i kontrolu institucija, dok se potpuno zanemaruje svakodnevna realnost građana. Kakva je to jednakopravnost u zemlji u kojoj desetine hiljada mladih godišnje napuštaju državu? Kakva je to funkcionalnost u sistemu gdje se osnovne odluke blokiraju mjesecima, pa i godinama? Ako građanin nema pristup kvalitetnom obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i stabilnom tržištu rada, onda su političke rasprave o “konstitutivnosti” daleko od njegovog stvarnog života.
U tom kontekstu, stalno prizivanje Daytonski mirovni sporazum kao konačnog okvira dodatno komplikuje situaciju. Dayton jeste zaustavio rat – i to je njegova historijska vrijednost koju niko razuman ne dovodi u pitanje. Ali problem nastaje kada se taj sporazum počne tretirati kao nedodirljiva dogma, a ne kao kompromis koji je trebao biti polazna tačka za razvoj funkcionalne države. Umjesto toga, pretvoren je u politički štit: svaka ozbiljna reforma proglašava se prijetnjom stabilnosti, dok se istovremeno sistemska neefikasnost normalizira.
Paradoks je očigledan: političke elite istovremeno tvrde da sistem ne funkcioniše i da se mora očuvati u svom izvornom obliku. To je kao da neko uporno vozi pokvaren automobil, odbija da ga popravi, ali se stalno žali na kvarove. Takva logika ne vodi naprijed – ona održava stanje permanentne krize, u kojem su građani taoci političkih narativa.
Čovićeva formulacija o “pošasti od 30 godina” možda zvuči dramatično, ali ona nenamjerno pogađa suštinu: BiH jeste zarobljena u dugotrajnoj krizi. Međutim, ta kriza nije prirodna nepogoda niti historijska nužnost – ona je rezultat političkih odluka, ili još preciznije, izostanka hrabrih i dosljednih odluka. Jer lakše je govoriti o ravnopravnosti nego je konkretno implementirati kroz funkcionalne institucije, transparentne procese i odgovornu vlast.
Najprovokativniji aspekt cijele priče jeste pitanje kome ovakav sistem zapravo koristi. Građanima sigurno ne, jer oni snose posljedice kroz ekonomski stagnaciju, političku nestabilnost i kontinuirani odlazak stanovništva. S druge strane, političke elite opstaju upravo zahvaljujući toj nefunkcionalnosti – jer im omogućava da stalno proizvode krize, a zatim se predstavljaju kao njihovi jedini “rješavatelji”.
Zato se na kraju neizbježno nameće zaključak koji mnogi izbjegavaju izgovoriti naglas: problem Bosne i Hercegovine nije samo u njenom ustavnom uređenju, nego u političkoj kulturi koja je naučila živjeti od krize, umjesto da je rješava. Dok se “ravnopravnost” koristi kao politički slogan, a Dayton kao izgovor za stagnaciju, država će ostati zaglavljena između prošlosti i budućnosti – bez jasnog puta naprijed.
A možda je najteže, ali i najvažnije pitanje: da li uopće postoji stvarna volja da se taj krug prekine – ili je svima koji imaju moć zapravo udobnije da traje?
