Ako su SAD i Izrael izgubili, to ne znači da je Iran pobijedio... . Primirje ili iluzija: neodgovorena pitanja nakon sukoba SAD-a i Irana
Kao i u svim modernim ratovima, nije lako definirati granice pojmova pobjede i poraza u iranskom ratu. U ovom slučaju, znamo da je postojao gubitak za Sjedinjene Države: krenuli su uništiti Iran za nekoliko dana, ali su se upleli u rat koji je riskirao izazvati globalnu ekonomsku krizu, razljutio pola svijeta, favorizirao historijske rivale (Rusiju i Kinu) i nije postigao nijedan od postavljenih ciljeva, ni promjenu režima ni onaj iranski ustanak o kojem samo budale mogu sanjati. Unutar američkog svijeta, ovo predstavlja gubitak za neokonzervativni tabor koji je, čini se, preuzeo kontrolu nad Bijelom kućom, od sekretara za rat Petea Hegsetha do državnog sekretara Marca Rubia.
Gubitak je bio i za Benjamina Netanyahua i Izraelce. Za Netanyahua, koji je više puta objavljivao video snimke u kojima se hvalio da može preoblikovati Bliski istok po svojoj volji, objava dvonedeljnog primirja jasno je pokazala realnost: izraelska vojna moć funkcioniše samo dok se ne suoči sa ozbiljnim otporom. Bombardovanje Libana ili Sirije bez protivvazdušne odbrane, ili Pojasa Gaze, je lako.
Napad na Iran je mnogo teži i gotovo je čudo da su iranski dronovi i rakete, koji redovno prodiru u sisteme poput Iron Domea, uzrokovali tako mali broj žrtava. Drugim riječima: Izrael ide onoliko daleko koliko mu američka podrška dozvoljava. Kada SAD kažu stop, kao u ovom slučaju, onda stanu. A to je gubitak i za Izraelce, jer ankete pokazuju da je 82% izraelskih građana (93% među Jevrejima) podržalo rat protiv Irana.
Ali je li to dovoljno da se kaže da je Iran pobijedio? Po mom mišljenju, ne. Prije svega, zato što je ovo primirje, a ne mir. Naravno, Iran se nije urušio, naprotiv, izvršio je pritisak na Hormuški moreuz i susjedne zemlje Perzijskog zaljeva. Pregovori koji počinju u Islamabadu u petak imat će za početnu tačku deset tačaka sastavljenih u Teheranu. Ali šta će se dogoditi ako pregovori propadnu? I šta će Iran morati dati da bi bili uspješni, s obzirom na to da će svako rješenje nužno biti kompromis? Štaviše, ne želeći davati sumorna predviđanja: SAD su već dva puta napale Iran tokom pregovora. Možda je slučajnost, ali zračni prijevoz američkih aviona C-17 nastavlja premještati trupe i opremu na Bliski istok. Nema dva bez tri, često se kaže, ali hajde da barem sačekamo kraj primirja prije nego što pokažemo optimizam.
Primirje se održava, sporazum je postignut, šta onda?
Još jedno pitanje: pretpostavimo da će se primirje održati, da će se održati pregovori i da će se postići sporazum. Šta se dešava sljedeće? Neke stvari koje treba uzeti u obzir:
Prvo: ko će vladati Iranom? Do sada je preživjelo nekoliko visokopozicioniranih ličnosti: predsjednik Masoud Pezeshkian, ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi i predsjednik parlamenta Mohammad Bagher Ghalibaf. Zatim tu je nasljedni vrhovni vođa, Mojtaba Khamenei, sin pokojnog Alija Khameneija: nije poznato da li je uopće živ i ne čini se kao ličnost koja bi mogla preuzeti vlast nad zemljom. Prvi se smatraju dijelom "umjerenog" tabora, a Ghalibaf je imenovan za šefa delegacije u pregovorima sa SAD-om.
Važna, ali i opasna uloga: ako pregovori prođu dobro, on će imati političke koristi; ako propadnu, odgovornost će pasti na njega. Međutim, postoji surova realnost: "pobjeda" je uglavnom bila vojna, vojske i Revolucionarne garde. Bit će teško da ove strukture ne traže nagradu u obliku pozicija i utjecaja. Malo se zna o ovim strukturama i njihovim najutjecajnijim ličnostima, kako zbog gubitaka od američkih i izraelskih napada, tako i zbog tajne organizacije koju Iran održava.
Drugo: u kojoj mjeri možemo očekivati reforme u iranskom režimu? Pored zapadnih sankcija i prihoda od izvoza nafte i plina (80% ukupnog iznosa), postoji takozvana "ekonomija ajatolaha". Najveći industrijski konglomerat, Khatam al-Anbiya, kontrolira Revolucionarna garda i upravlja lukama, naftovodima, autoputevima i javnim projektima. Tu su i bonyad fondacije, stvorene od vremena Homeinija, koje danas kontroliraju velike sektore ekonomije. Ove strukture djeluju izvan kontrole vlade i imaju koristi od opsežnih poreskih olakšica. Ovaj sistem obogaćuje privilegovanu elitu i pruža podršku režimu, što otežava pretvaranje protesta u revoluciju. Bez promjena ovog sistema, Iran će ostati autoritarna i neefikasna teokratija.
Treće: kao odgovor na napade SAD-a i Izraela, Iran je napao nekoliko susjednih zemalja, Saudijsku Arabiju, Oman, Katar, Bahrein, Kuvajt i Irak, dodatno se izolujući. Hoće li Iran pod ovim uslovima odustati od svojih ambicija za regionalnom dominacijom? Hoće li se Hezbollah povući iz sukoba s Izraelom? Kakvi će biti odnosi Irana s ostatkom Bliskog istoka?
Ovo su pitanja koja su direktno povezana s ovim prekidom vatre. Postoje dvije sedmice vremena za razmišljanje. Posebno za one koji su podržavali ovaj rat, često na osnovu slabog znanja i procjene.
