Djetinjstvo oblikuje način na koji doživljavamo svijet, ljude i sebe. Rana iskustva često ostavljaju nevidljive tragove koji kasnije određuju kako reagujemo na stres, sukobe i bliskost s drugima.
Iako mnoga djeca na kraju nauče da se nose s teškoćama, postoje određeni obrasci koji ostaju i u odrasloj dobi - posebno ako nisu naučili da ih prepoznaju ili razumiju. Prema savjetnicima, neriješene emocije i problemi iz djetinjstva mogu biti osnova za osjećaje anksioznosti i nesigurnosti koji se kasnije javljaju bez jasnog uzroka.
1. Odrastanje u okruženju bez emocionalne podrške
Djeca koja odrastaju u domovima gdje se emocije ignorišu ili minimiziraju često nauče potiskivati vlastite osjećaje. U odrasloj dobi to se može pretvoriti u poteškoće u prepoznavanju i izražavanju vlastitih potreba, što stvara stalan osjećaj unutrašnje napetosti. Kada osoba godinama nije naučila da je u redu tražiti utjehu, svaka situacija u kojoj se osjeća ranjivo može izazvati anksioznost.
Savjetnici objašnjavaju da takve osobe često osjećaju potrebu da budu "jake" i nezavisne po svaku cijenu, jer su kao djeca naučile da su emocije nesigurne. Anksioznost kod odraslih tada postaje način na koji tijelo izražava ono što riječi nikada nisu smjele izraziti.
2. Previše kritični ili zahtjevni roditelji
Djeca kojoj se stalno govori da nisu dovoljno dobra često razvijaju osjećaj da moraju stalno dokazivati svoju vrijednost. Ovaj obrazac se lako prenosi u odraslu dob, gdje razvijaju strah od grešaka, socijalnu anksioznost i stalnu potrebu za odobravanjem. Takve osobe rijetko doživljavaju pravi mir jer je njihova unutrašnja mjera vrijednosti stalno vezana za vanjsko priznanje.
Stručnjaci za veze ističu da takav odgoj često rađa takozvanog "unutrašnjeg kritičara" - glas koji nas stalno podsjeća na greške i omalovažava uspjehe. Kada ovaj glas preuzme kontrolu, anksioznost postaje svakodnevni pratilac.
3. Nepredvidivo ili nesigurno porodično okruženje
Djeca koja odrastaju u domovima punim napetosti, svađa ili emocionalne nestabilnosti često razvijaju pojačan osjećaj opreza. U takvim okolnostima dijete uči da svijet može biti nepredvidljiv i da mora stalno biti "na oprezu". U odrasloj dobi, ta stalna budnost postaje anksioznost - tijelo reaguje kao da je još uvijek u opasnosti, čak i kada objektivno nije.
Savjetnici upozoravaju da takvi obrasci često traju godinama, sve dok osoba ne prepozna da njeni strahovi nisu reakcija na sadašnjost, već na prošlost. Stoga se preporučuje stvaranje osjećaja sigurnosti kroz rutinu, zdrave odnose i emocionalnu stabilnost - okruženje koje odrasla osoba može sama izgraditi, a koje zamjenjuje ono što je nedostajalo u djetinjstvu.
