Novi, čvršći, hladniji svjetski poredak uzdigao se iz groba evropskih ambicija 2025. godine. Trajna lekcija ove godine je da je u doba egzistencijalne konkurencije, strateška zavisnost uvod u beznačajnost...
Ovo je bila godina kada su se preostali stubovi poretka s kraja 20. stoljeća urušili, otkrivajući šuplju srž onoga što je bilo poznato kao globalni sistem. Tri udara su bila dovoljna.
Prvi je bila neizbježna pobjeda Rusije u Ukrajini nad zajedničkim vodstvom Evrope. Gotovo četiri godine, Evropska unija i NATO su se bavili opasnom dvostrukom igrom. S jedne strane, zalagali su se za ukrajinsku pobjedu koju nisu bili voljni finansirati. S druge strane, koristili su ovaj beskrajni rat za unapređenje novog domaćeg političkog i ekonomskog konsenzusa: vojni kejnzijanizam bi bio njihov posljednji otpor deindustrijalizaciji Evrope.
Na kontinentu gdje su iscrpljujuća politička ograničenja sprječavala zelene investicije finansirane deficitom ili značajne socijalne politike, rat u Ukrajini pružio je snažno opravdanje za usmjeravanje javnog duga u obrambeno-industrijski kompleks. Neizrečena istina bila je da je vječni rat imao ključnu funkciju: bio je savršen motor za kejnzijanski podsticaj stagnirajuće evropske ekonomije.
Kontradikcija je bila fatalna: Ako bi se rat u Ukrajini završio mirovnim sporazumom, bilo bi teško održati ovaj ekonomski podsticaj. Međutim, postizanje pobjede koja bi opravdala troškove smatralo se previše skupim finansijski i previše rizičnim geostrateški.
Stoga se Evropa odlučila za najgoru moguću strategiju: poslati dovoljno opreme Ukrajini kako bi se krvoproliće produžilo, a da se ne promijeni njegov tok.
Sada kada je Rusija spremna za trijumf (predvidljiv ishod koji je američki predsjednik Donald Trump jednostavno najavio), najbolje osmišljeni planovi EU su u ruševinama. Evropa nema Plan B za mir jer je cijeli njen strateški stav postao ovisan o nastavku rata.
Kakav god prljavi mirovni sporazum Kremlj i Trumpovi ljudi na kraju nametnu Ukrajini, to će učiniti više od pukog prekrajanja granice. Bez obzira na to da li Rusija ostaje prijetnja Evropi ili ne, ova potonja će uskoro izgubiti izgovor za svoj početni vojno-industrijski procvat i stoga upozorava na novu štednju.
Drugi udarac bio je taj što je Kina pobijedila u trgovinskom ratu protiv Sjedinjenih Država. Američka strategija, započeta pod prvom Trumpovom administracijom, a intenzivirana pod Joeom Bidenom, bila je odlučan potez: carinske barijere za onemogućavanje kineskog pristupa tržištima i embargo na napredne poluprovodnike i proizvodnu opremu za onemogućavanje njenog tehnološkog uspona. 2025. godine ova strategija se suočila sa svojim Waterlooom, a Evropa je ponovo bila glavna kolateralna šteta.
Kina je odgovorila majstorskim dvodjelnim odgovorom. Prvo, iskoristila je svoju dominaciju rijetkih zemnih metala i kritičnih minerala, uzrokujući usko grlo u lancu snabdijevanja koje je paraliziralo ne samo američku zelenu proizvodnju, već i evropsku i istočnoazijsku proizvodnju. Drugo, i najštetnije za američki ugled kao globalnog tehnološkog lidera, Kina je mobilizirala svoj "cijeli nacionalni sistem" prema jednom cilju: tehnološkoj autarkiji. Rezultat je bio vrtoglavo ubrzanje domaće proizvodnje čipova, pri čemu su SMIC i Huawei postigli napredak koji je zapadni embargo predvođen SAD-om učinio ne samo zastarjelim, već i kontraproduktivnim.
Ovo je možda šok s najdugoročnijim posljedicama. SAD su se 2025. godine pokazale nesposobnima da uspore uspon Kine i umjesto toga su nenamjerno usmjerile njen tehnološki sektor ka potpunoj nezavisnosti.
A Evropa, nakon što je dužno nametnula sankcije Kini koje je diktirala Bijela kuća, ostala je sa najgorim od svih svjetova: sve više isključena sa unosnog kineskog tržišta za svoju visokovrijednu robu, ali bez primanja ikakvih prekomjernih subvencija i pogodnosti sada ukinutog američkog Zakona o smanjenju inflacije. Odabravši da djeluje kao strateški podizvođač za SAD, EU je ubrzala vlastitu deindustrijalizaciju. Ovo nije bio gubitak u trgovinskom ratu; to je bio geopolitički šah-mat, a Evropa se pojavila kao ništa više od pijuna na gubitničkoj strani.
Treći udarac bila je lakoća s kojom je Trump dobio svoj tarifni rat s EU. Na kraju njihovog sastanka u jednom od Trumpovih golf klubova u Škotskoj, koji su njegovi ljudi izrežirali kako bi maksimizirali njeno poniženje, Ursula von der Leyen, predsjednica Evropske komisije, pokušala je prikazati dokument o primopredaji kao "historijski sporazum".
Carine na evropski izvoz u SAD povećane su sa oko 1,2% na 15%, a u nekim slučajevima na 25% i 50%. Carine EU koje su dugo bile nametnute američkom izvozu su ukinute.
Konačno, ali ne i najmanje važno, Komisija je obećala 600 milijardi dolara evropskih investicija u američku industriju na američkom tlu, novac koji može doći samo preusmjeravanjem uglavnom njemačkih investicija u hemijske pogone u Teksasu i fabrike automobila u Ohaju.
Ovo je bilo više od lošeg dogovora. Bio je to neviđeni sporazum o izvlačenju kapitala. Formalizirao je prelazak EU iz industrijskog konkurenta u pretendenta. Evropa bi bila izvor kapitala, regulirano tržište za američku robu i mlađi tehnološki zavisni partner.
Da stvar bude gora, ova nova realnost je kodificirana u obavezujućoj odluci, s kojom se sada složilo svih 27 država članica EU, lišavajući blok bilo kakvog prava na suverenitet. Dio kapitala koji je Trumpu potreban za konsolidaciju njegove vizije svijeta G2 strukturiranog oko ose Washington-Peking sada je ugovorno obavezan da teče iz Evrope na Zapad.
Ova tri šoka čine sinergijsku trilogiju. Poraz Evrope u Ukrajini otkrio je njene strateške slijepe tačke i oštetio njen kejnzijanski vojni projekat. Trumpova podrška kineskom predsjedniku Si Đinpingu pokrenula je poplavu kineskog izvoza u EU. Ucjena u Škotskoj koštala je Evropu njenog akumuliranog kapitala i svake preostale nade za jednakost.
U svijetu G2, zamišljeno globalno selo je gladijatorska arena, gdje EU i Velika Britanija sada besciljno lutaju. Novi svjetski poredak, oštriji i hladniji, uzdigao se iz groba evropskih ambicija. Trajna lekcija koju smo naučili ove godine je da je, u doba egzistencijalne konfrontacije, strateška zavisnost vesnik irelevantnosti.
