Put do Dejtonskog mirovnog sporazuma 21. novembra 1995. bio je ne samo mukotrpan, već i izuzetno kompleksan, vođen u uslovima koji su za legitimne vlasti BiH bili gotovo nepodnošljivi. Rat je bio u punom jeku, a međunarodna zajednica često je primjenjivala dvostruke standarde, favorizirajući agresore i ne poštujući suverenitet legalnih vlasti u Sarajevu. Dok su VRS i HVO provodili brutalne zločine, Bosna i Hercegovina je bila prisiljena istovremeno braniti teritorij, građane i dignitet države, ali i voditi diplomatske pregovore s međunarodnim moćnicima koji nisu skrivali svoje simpatije prema etnički definiranim separatističkim projektima.
Lisabonski sporazum: prva zamka međunarodne zajednice
Prvi ozbiljniji mirovni plan razvili su portugalski diplomat José Cutileiro i lord Peter Carrington kroz inicijativu Evropske komisije – poznat kao Lisabonski sporazum. Iako se tada propaganda često trudila optužiti predsjednika Aliju Izetbegovića za propast dogovora, kasnije analize jasno pokazuju da je plan u suštini bio prilagođen zahtjevima SDS-a. Predviđao je (kon)federalizaciju Bosne i Hercegovine u tri etnički definirane jedinice: srpsku, hrvatsku i muslimansku. Svaka jedinica imala bi široke ovlasti i faktičko pravo veta u ključnim pitanjima, uključujući vanjsku politiku, vojsku, obrazovanje i vjerske zajednice.
Mapa Cutileirovog plana jasno je pokazivala neravnopravan odnos: muslimanska jedinica dobijala bi 43,7% teritorije i 82,4% bošnjačkog stanovništva, srpska 43,8% i 50,1% srpskog stanovništva, dok bi hrvatska dobila 12,5% teritorije i 41% hrvatske populacije. Već tada, Radovan Karadžić i Srbi su otvoreno pokazali da plan vide kao priliku za gotovo potpunu kontrolu nad teritorijom, dok je Izetbegović bio svjestan da bi prihvatanje plana značilo faktičku podjelu države.
Lisabonski pregovori održani u Sarajevu u februaru 1992. pokazali su da Srbi i Hrvati gotovo instantno prihvataju podjelu zemlje, dok su Bošnjaci, pod pritiskom međunarodnih posrednika, morali balansirati između očuvanja suvereniteta i formalnog sudjelovanja u pregovorima. Cutileirovi i Carringtonovi planovi nisu predviđali zaštitu žrtava agresije, niti sankcionisanje zločina, već su implicitno legitimizirali postojeće etničke granice nametnute silom.
Vance-Owenov plan: provincije kao kompromis
U januaru 1993. godine, pod patronatom UN-a i Evropske komisije, Cyrus Vance i Lord David Owen predložili su novi plan – decentralizaciju Bosne i Hercegovine kroz devet provincija i glavni grad Sarajevo kao posebnu jedinicu. Plan je pokušavao balansirati teritorijalne zahtjeve, zadržati funkcionalnu centralnu vlast i omogućiti rješavanje sporova kroz Ustavni sud.
Bošnjaci su plan prihvatili uz uvjet da Sarajevo dobije status “muslimanske provincije”, dok su Srbi odbijali direktno odgovoriti, nastojeći zadržati teritorijalne dobitke ostvarene agresijom i etničkim čišćenjem. Hrvati su, s druge strane, prihvatili plan, jer su dobili relativno povoljne mape u odnosu na Cutileirov prijedlog. Međunarodna zajednica je uvela zonu zabrane leta i nove sankcije Srbiji, ali sukobi su se nastavili, a plan je ubrzo pokazao svoje slabosti – Srbi su na Palama i kroz referendume odbacili svaki oblik prisilne primjene, dok su legalne vlasti u Sarajevu morale pažljivo manevrirati kako ne bi bile optužene za “odbijanje mira”.
Owen-Stoltenbergov plan: konačni pritisak
U julu 1993. plan su preuzeli Lord Owen i Thorvald Stoltenberg, predstavljajući rješenje koje je de facto prihvatilo stanje na terenu i favoriziralo agresore. Plan je predviđao tri “republike” unutar Bosne i Hercegovine: Srbi 53%, Bošnjaci 30%, Hrvati 17%. Sarajevo bi postalo slobodni grad pod privremenom UN kontrolom, dok bi unutrašnji transportni koridori i prava “Bošnjačke republike” služili samo za olakšavanje administrativne funkcije, a ne za zaštitu suvereniteta.
Plan je nagrađivao etničko čišćenje i legitimirao teritorijalne zahtjeve Radovana Karadžića. Izetbegović je tada otvoreno odbacio plan, svjestan da prihvatanje značilo bi de facto priznanje etničkog čišćenja i gubitak kontrole nad državom. Kao što je zapisao u svojim “Sjećanjima”, strategija Sarajeva bila je jednostavna: pokazati spremnost na pregovore, ali ne popustiti u ključnim pitanjima dok međunarodna zajednica ne prepozna stvarnu neravnopravnost i agresiju.
Diplomatska borba za opstanak
Pregovori tokom rata zahtijevali su diplomatsku hrabrost i lukavost. Legalne vlasti BiH morale su balansirati između stalnog vojnog pritiska, prijetnji međunarodnih karijerista i nemogućnosti da se osloniti na međunarodno pravo. Svaka odluka morala je čuvati suverenitet države i ljudski život, a istovremeno izbjegavati da Sarajevo bude optuženo za propast mirovnih inicijativa koje su same po sebi favorizirale agresore.
Put do Dejtona pokazao je da “univerzalne vrijednosti” i međunarodno pravo nisu bili primjenjivi u situaciji kada je država bila vojno najslabija, a međunarodna zajednica više zainteresirana za smirivanje sukoba nego za pravdu. Svaki diplomatski potez, svaka karta i svaka mapa bili su pitanje opstanka – ne samo teritorijalnog, već i političkog i moralnog integriteta Bosne i Hercegovine.
Dejtonski sporazum iz novembra 1995. bio je konačni kompromis, nametnut ratom i međunarodnom politikom. Ali njegova historija, protkana nesigurnošću, prijetnjama i diplomatskim igrama, svjedoči o težini borbe legalnih vlasti BiH za preživljavanje i očuvanje države, dok su agresori i međunarodni posrednici stalno testirali granice te borbe.
