TROGLAVA REPUBLIKA SRPSKA: KAD SE IZ JEDNOG VRATA IZRODE TRI PREDSJEDNIKA
Politički apsurd u Bosni i Hercegovini nikada nije bio rijedak, ali ono što se danas dešava u Republici Srpskoj prevazilazi i najširu definiciju političke improvizacije. Dok Ustav Bosne i Hercegovine striktno propisuje tročlano Predsjedništvo države, entitet RS je, vlastitom kreativnošću, dobio – troglavog predsjednika. I sve tri glave uvjerene su da su legitimne.
Milorad Dodik tvrdi da je on i dalje predsjednik, bez obzira na sudske odluke i izborne rezultate. Ana Trišić Babić djeluje kao vršilac dužnosti predsjednika, čovjek–nastavljač politike kada Dodik ne može ili ne smije. I onda se pojavio Siniša Karan, čovjek koji je na prijevremenim izborima pobijedio Branka Blanušu i koji bi, u jednoj normalnoj političkoj stvarnosti, trebao biti jedini predsjednik.
Ali RS već dugo nije normalna politička stvarnost.
Trio koji dolazi na sastanak
Apsurd je kulminirao nedavnom posjetom Budimpešti, gdje su se na sastanku s Viktorom Orbanom pojavile sve tri “glave”: Dodik, Trišić Babić i Karan. To nije politička metafora – to je stvarni događaj. Tri figure, tri “predsjednika”, jedan sastanak.
I svaki od njih igra svoju ulogu.
Dodik uporno koristi sve privilegije predsjedničke funkcije: službena vozila, obezbjeđenje, protokol. MUP RS, naravno, odbija odgovoriti na osnovu koje odluke policija i dalje štiti čovjeka koji pravno više nije predsjednik, ali sebe tako predstavlja.
Trišić Babić se u međunarodnim krugovima predstavlja kao osoba koja vodi prozapadni kurs, često dijametralno suprotan Dodikovim narativima.
Karan, iako izabran, djeluje kao marginalizirana figura u vlastitoj instituciji – predsjednik koji postoji samo na papiru.
Niko ne zna ko uistinu donosi odluke, ali svi znaju da se pita samo jedan čovjek – Milorad Dodik. Dvojica drugih služe kao politička scenografija, balansiranje, zaštita i signal Zapadu da postoji “umjerenija” varijanta RS-a, iako je istina suprotna: svaki od ova tri lika igra svoju ulogu u Dodikovoj konstrukciji moći.
Nakaradnost koja je postala pravilo
Politička slika Republike Srpske danas izgleda kao loša karikatura: jedna funkcija – tri korisnika. Tročlavi entitet u jednoj fotelji.
Ako je vjerovati predizbornim parolama, građani su “dobili dva Dodika” pobjedom Karana. Ali realnost je još surovija – dobili su tri. Tri Dodika u tri varijante:
Original – koji odbija sići s funkcije koju više nema.
V.d.-verzija – koja preuzima funkciju kada treba ublažiti Dodikove ispade pred Zapadom.
Funkcionalna figura – izabrani predsjednik koji još nije preuzeo sve ovlasti i koji se ne usuđuje istinski suprotstaviti Dodiku.
To nije oblik vlasti nego – politička diverzija nad građanima.
Resursi samo za izabrane
Najveći paradoks je to što sva trojica, svaki na svoj način, koriste resurse Republike Srpske. Pitanje ko ima pravo na helikopter Vlade RS danas je jednako apsurdno kao i pitanje ko je predsjednik. Ako ih je troje – koriste li svi troje iste resurse? Ako Dodik nije predsjednik – zašto ima predsjedničko obezbjeđenje? Ako Karan jeste predsjednik – zašto ga nema? Ako Trišić Babić “uskače kad treba” – da li i ona ima pristup resursima?
I na kraju – ako građani plaćaju sve to, zašto se oni tretiraju kao manji od predsjednika koji više nije predsjednik?
Građani su ponovo prevareni
Ono što je jasno jeste da građani opet plaćaju političku šizofreniju. A oni koji su im obećavali “dva Dodika” sada im isporučuju tri – bez Srđanovog humora, bez transparentnosti, bez minimuma poštovanja prema instituciji koja bi trebala biti najviša u RS-u.
RS danas ima tročlano Predsjedništvo vlastitog entiteta. Samo što ga nije birala demokratija, nego sistem pogodnosti jednog čovjeka.
Sistem u kojem tri lica predstavljaju jednu volju. Sistem u kojem se pravne činjenice brišu političkom silom. Sistem u kojem se jedno pitanje sve glasnije čuje:
Ko je stvarni predsjednik Republike Srpske?
Odgovor je jednostavan – onaj ko ima najviše moći, iako ima najmanje legitimnosti.
I zato ova troglavost neće dugo trajati. Ne zato što će institucije proraditi, nego zato što političke konstrukcije zasnovane na obmani uvijek puknu u istom trenutku – kad prestanu služiti onome ko ih je kreirao.
