Sjećate li se svih tih dokumenata – programa, planova, smjernica, sporazuma, strategija?
Sjećate li se obećanja, ciljeva, mjera, aktivnosti i indikatora koje je Trojka potpisivala svaki put kad bi ušla u vlast? Trebali biste se sjetiti, jer svaki od tih dokumenata imao je samo jednu svrhu: izgledati važno pred kamerama, zavarati javnost i medije, i služiti kao izgovor kad stvari krenu po zlu.
Mahali su tim papirima pred kamerama, kritikovali prethodnike da vlast formiraju “nako”, bez programa, bez plana, a njihovi dokumenti su tu, naravno, ali ne da se po njima radi – već da služe kao fasada, kao dekoracija vlasti. Fascikli od kože, potpisi na dnu stranica, lijepo sročene rečenice i besmislene floskule – sve je to dizajnirano da izgleda kao ozbiljan rad i odgovornost. U stvarnosti, te papire niko nije čitao, niti im je bila svrha. Jednokratni su, pripremljeni da završe u kantama pored udobnih fotelja, ispod hrastovih stolova u ministarskim kabinetima prvog dana mandata.
Od svih tih dokumenata, jedan posebno odskače po apsurdnosti – onaj koji je nastao prilikom formiranja Vlade Federacije. Dokument koji je Trojka ili neka njena derivacija potpisala, da bi potom pozvali Visokog predstavnika Schmidta da ga nametne suspenzijom Ustava. Schmidt, poznat po svojim niskim pobudama i “diplomatskim” sumnjivim namjerama, uvijek spreman da oduzme prava Bošnjacima i udovolji zahtjevima sa juga, ovdje je bio savršeno sredstvo da se dokumenti sprovedu u praksu – ali samo tamo gdje to odgovara interesima partnera, a ne građana.
Trojka, šestorka, osmorka, jedanaestorka, dvanaestorka… imena se mijenjaju, broj članova varira, ali recept ostaje isti: vlast radi sebe, a javnost služi kao ukras. Konferencijske sale, dugi stolovi, skupa odijela, ozbiljna lica, kožni fascikli, potpisi – sve je to samo teatarski rekvizit. Izjave za medije dovoljno uvijene da izgledaju uvjerljivo, dok u pozadini cvjetaju lični interesi, dnevni kompromisi i krupni ustupci. Rezultat? Umjesto rada i rezultata, dolaze izgovori. Hiljade izgovora.
Zašto SNSD mora biti “neizbježan” i “proevropski”? Zašto se mora “pomesti bagerima”? Zašto je u redu da se Dodikovom kumu “uleti” 100 miliona KM? Kako je moguće da se daje sve ako Trojki ne pripadne UIO – i da se na kraju stvarno daje, i UIO i sve ostalo? Kako je vrhunac demokratije izmijeniti državni zakon da bi Čovićev zet dobio treći mandat? Kako se opravdava što kadrovi SNSD-a blokiraju, dok drugi odgovorni ostaju netaknuti? Kako je dobro da se novci Federacije troše u RS-u? Zašto minimalac od 1.000 KM, a opet plaće rastu za 500 KM? Kako su pruge u Jablanici morale “visjeti” godinama, a novci odlaziti u London? Kako su svi koji kritikuju – botovi SDFASBIH? Lista apsurda mogla bi se razvijati u više tomova.
Ali prava istina leži u trenutku kada je sve počelo. Bio je 22. decembar 2022. godine. Na sjednici Predsjedništva, preglasavanjem Željka Komšića, glasovima Denisa Bećirovića i Željke Cvijanović, HDZ-ova Borjana Krišto izabrana je za predsjedavajuću Vijeća ministara. Taj trenutak je sjeme iz kojeg je nikla vlast koja danas funkcioniše samo za sebe, svoju moć, svoje lične razračune i krupne ustupke partnerima.
Tri godine kasnije, pred stolom sjede predsjednici 12 stranaka. Pred njima – kožni fascikli i prezentacije na projektoru, dok pokušavaju sakriti tri godine pasivnosti i bezličnog mandata. Svi pokazuju da podrška ima veze sa diplomatskim i ambasadorskim imenovanjima, a ne sa rezultatima i urađenim poslom. Vlast sije isto sjeme iznova: sitna razračunavanja, krupni ustupci HDZ-u i SNSD-u, floskule, lažni narativi. Ali kao i svako sjeme, ako ga zemlja primi i ako postoji ko da ga zalijeva – narast će. I naraslo je. Vlast bez odgovornosti, vlast floskula, vlast koja preživljava na lažnom narativu.
Ovo je vlast koja zna da nije za građane, nego za sebe. Koja zna da su njeni dokumenti samo rekviziti. Koja zna da je njena snaga u manipulaciji, u floskulama, u facijalnoj ozbiljnosti pred kamerama i potpisima u kožnim fasciklima. I što je najgore – ona opstaje. Dok građani čekaju rezultate, vlast se igra papirima i riječima. Tri godine floskula, potpisa i izgovora – i ništa drugo.
Ako zemlja nastavi “zalijevati” ovo sjeme, narast će vlast koja funkcioniše samo za sebe, za privilegije i za floskule. I naraslo je. Samo, u ovoj vlasti nema mjesta za narod.
