Poglavlje 1: Elmedin Konaković – Maestro fotelja i obećanja
Elmedin Konaković, vođa NiP-a, lik je iz bajke koju niko nije htio napisati. Njegov talent nije u vođenju države, nego u igri iluzija.
Svaka njegova izjava o poštenju bila je poput čarobnog štapića – publika je vjerovala da se nešto mijenja, dok se iza zastora lomila stara pravila stranačkog zapošljavanja.
"Najpošteniji i najčasniji među nama!" – vikao je dok su u pozadini njegovi kadrovi već birali fotelje po karticama. Zakletve? Slučajni detalj. Prava magija je u transformaciji obećanja u fotelje. Svaki osmijeh, svaki pogled u kameru, bio je trik: dok publika gleda u pravu ruku, lijeva već šeta po karticama i imenuje svoje.
Poglavlje 2: Aldin Brašnjić – Direktor koji nadilazi pravila
Brašnjić je simbol apsurda. Prvobitno privremeni direktor FUCZ-a, uskoro je postao vječni čuvar stolice, zahvaljujući Vladi koja je obrisala sve zakonske prepreke njegovom ostanku.
Konkurs? Smiješna riječ. Kompetencija? Još smiješnija. Brašnjić je sada oličenje poruke Trojke: “Pravila postoje samo da bi ih ignorirali kad fotelja postane slatka.”
U kabinetu FUCZ-a, Brašnjić je hodao kao kralj u labirintu apsurda, gledajući kako se pravila brišu pred njegovim nogama. Svaka odluka, svaki dokument, svaki potpis – samo potvrda da zakon vrijedi onoliko koliko on želi.
Poglavlje 3: Tarik Džubur – Savjetnik biljaka i fotelja
Tarik Džubur je premješten iz Uprave za zaštitu zdravlja bilja u Ministarstvo vanjskih poslova. Logika? Nema logike. Transparentnost? Nula bodova. Tarik je danas savjetnik za sve što nema smisla: pravne, kadrovske, prevodilačke poslove – sve bez konkursa, sve bez kontrole.
"Sviđa mi se ovaj haos," rekao bi Tarik dok bi zapisivao smiješne izvještaje i gledao kako pravila same nestaju pred očima javnosti. Svaka nova fotelja bila mu je novi teritorij apsurda.
Poglavlje 4: TVSA i medijski kabare
TVSA je postala središte političkog kabarea. Kandidati dolaze i odlaze prema karticama i lojalnosti. Kompetencija? Samo ukras za kamere. Svaka presica bila je performans, svaka odluka – improvizacija.
Publika, tj. građani, gledala je u šoku, dok se iza kulisa odvijao cirkus. Svaka kartica otvarala je vrata novoj fotelji, a svaki kandidat naučio je brzo: “Poštenje je luksuz, lojalnost je valuta.”
Poglavlje 5: Katar i vozači u egzilu
Ah, Katar-karneval. Vozači koji bi trebali biti pošteno zaposleni, zapravo su figurice u igri Trojke. Eksperimentalni kadrovi, premještanja, apsurdna rješenja – sve da fotelja ostane zauzeta, a kompetencija bude dekoracija.
Dok građani plaćaju ulaznicu svojim povjerenjem, lideri Trojke igraju igru: osmijeh za medije, kartica za fotelju, obećanje za kamere. Svaka presica, svaka izjava, svaki potpis – novi čin groteske.
Poglavlje 6: Ironični epilog – Kabaret apsurda
Građani su glasali za promjene, nadajući se reformama. Ono što su dobili bio je kabaret: fotelje koje obožavaju kartice, savjetnici koji žive u apsurdu, direktori koji nadilaze pravila, mediji koji izvještavaju iz improviziranog teatra.
Trojka nije donijela reformu. Ona je stari sistem upakirala u novo ruho, obojila kartice u svježe boje i predstavila ih kao revoluciju. Građani su publika koja se smije, plače, ili gubi razum – a svaki političar Trojke igra ulogu klauna u vlastitom kabaretu.
Konakovićeva zakletva danas odjekuje kao crni humor:
"Ko počne zloupotrebljavati, da on zaposli svog, da posao svom, kunem se Bogom odmah leti!"
Nije li to bilo savršeno? Poštenje obećano – fotelje zauvijek. Kompetencija ignorisana – kartice vladaju. A publika? Još uvijek plaća ulaznicu.
