Trump i SAD biraju promjenu strategije za Iran, a ta promjena izgleda kao rezultat drugačijeg mentaliteta koji prevladava u vrlo bliskom krugu američkog predsjednika.
Drugi sastanak delegacije u Pakistanu nikada se nije održao i uprkos "prašini" koja se diže uglavnom iz Ovalnog kabineta, gdje nema dogovora i konačnog rješenja za rat koji je započeo 28. februara. To ni na koji način ne znači da nema razvoja događaja, pa čak ni onih koji prvi put u suštini pokazuju koridor, budući da sa uključenim snagama i prošlošću "asimetričnog" Bliskog istoka niko ne može biti siguran ne za naredne godine, ali ni za naredne sate.
Američki predsjednik je, u svojoj objavi na društvenim mrežama nakon samita u Bijeloj kući u prisustvu visokih zvaničnika svoje Vlade i pregovarača koje je sam izabrao, također "prošao" nakon odgovarajućeg poteza Teherana na novom sastanku u Islamabadu.
Bez mnogo truda, ako neko pročita Trumpov post, shvatit će tri važne promjene.
Prvo se tiče izjave u kojoj nema ni najmanjeg entuzijazma ni najmanje "krune", već samo element eksera ili ne toliko koji podcrtava fragmentaciju novog iranskog administrativnog tima.
Drugo, Donald Trump podvlači da će primirje trajati sve dok iranska strana ne predstavi sveobuhvatni prijedlog rješenja i ne da vremenski horizont ili ton za razvoj događaja. Washington po prvi put zaista izgleda da mijenja svoju strategiju na ovom nivou i "baca" "vruć krompir" Iranu u suštini, a ne u formi. Na taj način, SAD po prvi put zaista vrše pritisak na Teheran, koji sam mora dati jasnu indikaciju da li razumije ili ne razumije šta prenosi SAD-u iza zatvorenih vrata i putem trećih strana.
Treće, Donald Trump ovaj put izgleda nije napravio nikakav "pomak" unazad u vezi s vojnim stavovima Washingtona. Ono što je Teheran otkrio nekoliko minuta prije predsjedničke objave u vezi s "znakovima ukidanja američke blokade u Perzijskom zaljevu" pokazalo se pogrešnim i prvi put je Teheran "u poziciji da bude izvan igre". Trump će održavati ekonomski pritisak jer će na taj način imati mogućnost da ga ojača ili ublaži u slučaju da se iranski prijedlog, čak i ako bude predstavljen, može "promijeniti" prema američkim ili čak izraelskim željama.
Na kraju ove faze rata, ono što su SAD i Izrael započeli 28. februara ne čini se da se završava i bilo bi ograničeno na "paradoks" za podatke onih koji su uključeni i regiona ako bi se nešto takvo dogodilo. Ono što se dogodilo jeste da se Trump i s njim SAD čini da biraju promjenu strategije i ta promjena izgleda da je rezultat drugačijeg načina razmišljanja koji prevladava u vrlo uskom krugu američkog predsjednika.
Nije sigurno da li odabrana rečenica ima "čisto autorstvo" i ni u kom slučaju neće biti otkriveno da li su Marco Rubio ili Kushner uspjeli "osvojiti" utiske i bodove na Trumpovoj strani protiv ministra rata Hexgetha. Međutim, sigurno je da je razlika primjetna i da će mnogo više zabrinuti suprotstavljeni tabor nego pritisci kroz "koronu" i prijetnje.
Bez obzira na ishod pregovora, bez obzira na konačni vremenski horizont i korake koje treba slijediti kako bi se okončala druga, veća i nasilnija faza rata koja je započela kao faza sa 12 stranaka i nekoliko puta riskirala eskalaciju i vremenski i geografski, odluka SAD-a i Irana da ne prisustvuju Islamabadu čini se da je očito "generirala" značajnije rezultate i procese od još jednog sastanka bez opipljivih rezultata i napretka.
