Američki predsjednik želi sve sam uraditi i niko mu ne govori da je vojna opcija primamljiva. Iranski vrhovni vođa ne dovodi u pitanje svoj propali i krvavi režim...
Moguća američka vojna intervencija protiv Irana visi o koncu, obavijena neizvjesnošću. Donald Trump dao je Teheranu dvije sedmice da finalizira dogovor, prijeteći "lošim stvarima" ako se ne postigne dogovor. Iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi obećao je da će predstaviti smislen prijedlog u roku od dva do tri dana. Ali tenzije rastu, a raspoređivanje američkih pomorskih i zračnih snaga u regiji najveće je od rata u Iraku.
Da li se američki nosači aviona približavaju Iranu kako bi izvršili pritisak na ajatolahe i tražili prihvatljive uslove ili kako bi pokrenuli napad na režim? Da li je ovo pregovaračka taktika u stilu Trumpa ili uvod u oružanu ofanzivu? Presedan iz juna 2025. godine, kada su Amerikanci bombardovali iranska nuklearna postrojenja u znak podrške izraelskoj intervenciji, nije koristan za predviđanja. Zatim, nakon što su odredili rok za pregovore, Sjedinjene Države su napale prije roka. Danas su sve opcije otvorene, ali u ovom trenutku, posvećenost SAD-a regionu može biti toliko velika da više ne opravdava povlačenje bez akcije.
Henry Kissinger je tvrdio da postoji malo zemalja na svijetu s kojima Sjedinjene Države imaju manje problema nego Iran; mislio je na Afganistan, sunitski fundamentalizam i druga pitanja. Vremena su se promijenila, logika je drugačija, dijalog je vrlo kompliciran. Hoće li se razumjeti? Međutim, postoji prostor za sporazum koji bi spriječio upotrebu oružja. S IAEA-om, kontrola nad civilnom ili vojnom upotrebom urana ne bi trebala biti nedostižan cilj, čak i ako mogućnost transfera zaliha obogaćenog urana u treće zemlje izblijedi. Za Iran je to pitanje političke volje i, još više, pogrešnog osjećaja nacionalnog ponosa, u stvarnosti plod ideologije otvorenog antagonizma i nepovjerenja predaka u stilu Homeinija, duboko ukorijenjene već neko vrijeme. Na ulicama, vapaj sljedbenika vrhovnog vođe uvijek je "smrt Izraelu" ili "smrt Americi", nikada "živio Iran": prioritet je izazov, a ne razvoj, napominje Karim Sadjapour iz Carnegie fondacije.
U Teheranu, režim ignoriše vlastitu slabost. Njegovi posrednici u regiji (Hezbollah, Hamas, Huti) pretrpjeli su razorne udarce, a njegov najbliži saveznik, Sirija Bashara al-Assada, se urušila. Junski napad ostavio je traga, pokazujući krhkost ključnih sistema. Na domaćem planu, situacija je teška, ajatolasi su omraženi, ekonomija je u rasulu, a protesti su utopljeni u krvi. Ali oštra i neumoljiva represija ne umanjuje izuzetnu hrabrost mnogih ljudi koji su spremni umrijeti za slobodu. Samo početkom januara, uništavajući veliku, ali fragmentiranu i neorganiziranu opoziciju, iranska policija je ubila više ljudi (32.000 prema procjenama SAD-a) nego u trinaest mjeseci prije revolucije 1979. godine. Sada Hamnei i njegovi sljedbenici, dezorijentirani vanjskim i unutrašnjim pritiskom, možda potcjenjuju nestrpljivost Donalda Trumpa, privlačnost akcije američkom predsjedniku i njegov ukus za demonstraciju moći i odlučnosti. Trebali su pročitati novu američku Strategiju nacionalne sigurnosti.
U Washingtonu se život odvija iz dana u dan, usred neizvjesnosti. State Department ostaje marginaliziran, a predsjednik će odlučiti hoće li i kada će napasti. U međuvremenu, ostaju pitanja o posljedicama moguće nove runde bombaških napada u Teheranu. Mogućnost fizičke eliminacije vrhovnog vođe, koji je vodio Islamsku Republiku četrdeset sedam godina, nije povezana s kasnijim scenarijem. Od kontinuiteta vlasti koju drži šiitsko svećenstvo do još utjecajnije uloge vojne hijerarhije, od novog nacionalizma do hibridnog rješenja, razvoj događaja je daleko od jasnog. Neizbježan odgovor Irana, čiji su raketni kapaciteti dobro poznati, usmjeren na američke, izraelske ili druge interese, također se može predvidjeti. To je još istinitije s obzirom na to da su upravo zbog Teheranovih raketa i veza s njegovim saveznicima, indirektni razgovori sa Sjedinjenim Državama naišli na fundamentalnu poteškoću, s obzirom na to da su Iranci kategorički isključili ove dvije stavke s dnevnog reda kako bi se isključivo fokusirali na nuklearno pitanje.
Inspekcije IAEA, suzbijanje represije i reforme zvuče kao anatema iranskom režimu. Za ajatole, slabljenje principa Homeinijeve revolucije dovelo bi do kraja Irana, baš kao što su, prema njima, perestrojka i glasnost dovele do raspada SSSR-a. Nepopustljivost je egzistencijalno obilježje neuspješne revolucije, zarobljenik njenih apsurdnih dogmi. Nasuprot njoj, bez ikakvog plana za budućnost, stoji vojska Donalda Trumpa, kojoj niko nije uspio pokazati, čak ni na Vijeću za mir, da vojna opcija riskira da bude neefikasna i umjesto toga da zapali opasan požar širom Bliskog istoka.
