Nominacija Ronalda D. Johnsona za novog ambasadora Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini na prvi pogled može djelovati kao rutinsko popunjavanje jedne od brojnih ambasadorskih pozicija koje administracija Donalda Trumpa trenutno nastoji staviti pod svoju kontrolu.
Međutim, iza ovog poteza krije se mnogo šira politička poruka koja nadilazi samo pitanje toga ko će predstavljati Washington u Sarajevu.
Prvi put od završetka rata i uspostavljanja diplomatskih odnosa između Bosne i Hercegovine i SAD-a, Washington u Sarajevo ne šalje karijernog diplomatu iz State Departmenta, nego čovjeka čija je profesionalna biografija mnogo više vezana za vojni, sigurnosni i obavještajni sektor nego za klasičnu diplomatiju.
Takva odluka teško da je slučajna.
Američke ambasade širom svijeta često predstavljaju ogledalo prioriteta Bijele kuće. Kada u neku zemlju šaljete diplomatu, šaljete poruku da želite razvijati političke i institucionalne odnose. Kada šaljete ekonomskog stručnjaka, fokus stavljate na investicije i trgovinu. Kada šaljete bivšeg vojnog ili obavještajnog zvaničnika, poruka je drugačija – sigurnost, geopolitička stabilnost i zaštita strateških interesa postaju prioritet.
Upravo zbog toga nominacija Johnsona zaslužuje mnogo ozbiljniju analizu od puke biografske crtice o čovjeku koji bi mogao naslijediti dosadašnje američke ambasadore u Sarajevu.
Bosna i Hercegovina danas nije ista država kakva je bila prije deset ili petnaest godina. Isto tako, ni Amerika nije ista sila kakva je bila u periodu kada je aktivno učestvovala u izgradnji poslijeratnih institucija, reformi vojske, pravosuđa i državnog aparata.
Dolaskom Donalda Trumpa na vlast američka vanjska politika dobila je potpuno drugačiji karakter. Umjesto ideološke promocije demokratije, izgradnje institucija i političkog mentorstva nad manjim državama, fokus je prebačen na konkretne nacionalne interese, ekonomsku korist i strateške projekte.
Drugim riječima, Washington više ne postavlja pitanje kako transformisati Bosnu i Hercegovinu, već šta Bosna i Hercegovina može ponuditi američkim interesima.
Upravo tu treba tražiti i razlog zbog kojeg je Johnsonova nominacija mnogo više od običnog ambasadorskog imenovanja.
Posljednjih mjeseci američki zvaničnici sve češće govore o energetskim projektima kao ključnom segmentu saradnje sa Bosnom i Hercegovinom. U središtu pažnje nalazi se Južna plinska interkonekcija, projekat koji Washington smatra jednim od najvažnijih energetskih poduhvata u regionu.
Za Sjedinjene Države ovo nije samo pitanje energetike. Riječ je o geopolitičkom projektu koji bi trebao smanjiti zavisnost regiona od ruskih energenata i otvoriti prostor za snažnije prisustvo zapadnih kompanija na tržištu jugoistočne Evrope.
Međutim, upravo oko tog projekta pojavljuju se i prve kontroverze. Pojedini međunarodni mediji, uključujući britanski Guardian, ukazivali su na moguće poslovne veze određenih kompanija uključenih u projekte vrijedne više od milijardu dolara sa ljudima bliskim Trumpovom poslovnom okruženju.
Bez obzira na to koliko su te tvrdnje utemeljene ili ne, jasno je da će ekonomska komponenta američke politike u BiH u narednom periodu imati mnogo veću težinu nego ranije.
Zbog toga nije teško zamisliti da budući američki ambasador značajan dio svog mandata neće provesti baveći se ustavnim reformama, izbornim zakonodavstvom ili političkim pregovorima među domaćim liderima, već pitanjima investicija, energetskih koridora, infrastrukture i sigurnosti velikih projekata.
Johnsonova vojna i obavještajna prošlost dodatno pojačava takvu percepciju.
Njegova karijera oblikovana je kroz američku vojsku i sigurnosni aparat. Takav profil ambasadora često se koristi u zemljama koje Washington posmatra kroz prizmu strateške stabilnosti, regionalne sigurnosti i geopolitičkog nadmetanja sa drugim silama.
A upravo se Balkan posljednjih godina ponovo vraća na mapu velikih geopolitičkih interesa.
Rusija nastoji sačuvati svoj politički utjecaj, Kina pokušava širiti ekonomsko prisustvo kroz infrastrukturne projekte, Turska gradi vlastitu mrežu regionalnog utjecaja, dok Evropska unija sve teže održava nekadašnju političku dominaciju nad procesima u regionu.
U takvom okruženju Washington očigledno procjenjuje da Bosna i Hercegovina više nije pitanje postkonfliktne obnove nego pitanje upravljanja regionalnom stabilnošću i zaštite američkih interesa.
To ne znači da će SAD odustati od podrške teritorijalnom integritetu BiH ili od dosadašnjih političkih stavova. Ali znači da bi prioriteti mogli biti drugačije postavljeni.
Umjesto politike koja je decenijama bila usmjerena na unutrašnje reforme, pred Bosnom i Hercegovinom bi se mogla otvoriti era američkog pragmatizma u kojoj će ekonomski projekti, energetski koridori i geostrateški interesi imati veću težinu od političkih deklaracija.
Ako Senat potvrdi Johnsonovu nominaciju, Sarajevo neće dobiti samo novog ambasadora. Dobit će jednog od prvih konkretnih pokazatelja kako izgleda Trumpova vanjska politika prema Balkanu u njenom novom izdanju.
A ona se, za razliku od prethodnih američkih administracija, sve manje zasniva na ideji promjene društava, a sve više na pitanju koristi, interesa i moći. Upravo zbog toga imenovanje Ronalda D. Johnsona možda govori manje o njemu lično, a mnogo više o tome kako Washington danas vidi Bosnu i Hercegovinu.
