Amerika ulazi u možda najčudniju predizbornu jesen u modernoj historiji. Predsjednik Donald Trump ima rejting koji bi u normalnim političkim okolnostima bio uvod u katastrofu. Većina građana ne odobrava njegov rad, nezadovoljstvo ekonomijom ne jenjava, a umor od neprekidnih političkih sukoba osjeća se i među dijelom republikanskih birača.
I šta rade demokrate? Umjesto da marširaju prema uvjerljivoj pobjedi, one djeluju kao ekipa koja je dobila penal bez golmana i uspjela promašiti cijeli stadion.
To je brutalna istina koju vrh Demokratske stranke pokušava izbjeći: problem više nije samo Trump. Problem su i oni sami.
Godinama su živjeli od jednostavne političke matematike – što je Trump gori, mi smo bolji. Ta formula je 2018. funkcionisala savršeno. Birači koji nisu mogli podnijeti Trumpa tada su gotovo disciplinovano glasali za demokratske kandidate. Danas taj refleks više ne postoji. Milioni Amerikanaca očigledno govore: “Da, ne sviđa nam se Trump, ali ni vi nas niste uvjerili da zaslužujete vlast.”
To je poruka koja bi trebalo da izazove paniku u demokratskim štabovima.
Jer ako ne možete kapitalizirati predsjednika čiji je rejting na historijskom minimumu, kada ćete onda? Šta čekate – ekonomsku depresiju, rat ili potpuni institucionalni kolaps?
Posebno je zanimljivo ono što se dešava u državama poput Ohija, Iowe i Teksasa. Tamo republikanski kandidati često stoje bolje od samog Trumpa. Drugim riječima, birači su spremni kazniti Trumpa u anketama, ali nisu spremni automatski kazniti Republikansku stranku. To je znak da su republikanci izgradili mnogo dublju političku infrastrukturu nego što su demokrate željele priznati.
A demokrate? One i dalje izgledaju kao stranka koja vodi beskrajni seminar o identitetima, terminologiji i unutrašnjim frakcijama, dok prosječan birač pokušava platiti kiriju, gorivo i zdravstveno osiguranje.
Najveća ironija je što Trump možda više nije centralni problem američke politike. On je simptom. Simptom dubokog nepovjerenja prema političkoj eliti, prema Washingtonu i prema sistemu koji običnim ljudima sve češće djeluje namješten. A upravo tu demokrate imaju najveći problem – mnogi birači ih više ne vide kao opoziciju establišmentu, nego kao njegov najuglađeniji i najarogantniji dio.
Zato nije dovoljno ponavljati da je Trump opasan. To birači već znaju. Pitanje je: zašto bi neko vjerovao da će demokrate voditi zemlju bolje nego što su to činile posljednjih godina?
Tu dolazimo do nasljeđa Joea Bidena, koje demokratski stratezi pokušavaju gurnuti pod tepih. Inflacija je možda formalno usporila, ali cijene nisu vraćene na stari nivo. Građani i dalje osjećaju da žive skuplje nego prije nekoliko godina. Kada političari govore da je ekonomija “snažna”, a ljudi u prodavnici plaćaju dvostruko skuplja jaja i meso, problem nije samo ekonomija – problem je vjerodostojnost.
Republikanci su to shvatili i zato više ne brane Trumpa po svaku cijenu. Njihova nova poruka je mnogo sofisticiranija: “Možda vam se Trump ne sviđa, ali zamislite šta bi tek oni uradili.” To je politika relativizacije, i zasad funkcioniše.
Demokrate, s druge strane, djeluju kao da još vode kampanju iz 2020. godine. Tada je bilo dovoljno okupiti široku koaliciju svih koji su željeli da Trump ode. Danas birači traže nešto konkretnije: niže troškove života, sigurnije granice, manje ideoloških ratova i osjećaj da država ponovo radi u njihovu korist.
Ako to ne ponude, mogla bi im se dogoditi istorijska sramota – da izgube ili jedva dobiju izbore protiv predsjednika kojeg većina zemlje ne želi.
I tu dolazimo do najprovokativnijeg pitanja: šta ako problem demokrata nije komunikacija, nego proizvod? Šta ako birači savršeno dobro razumiju njihovu poruku, ali im se ta poruka jednostavno ne sviđa?
Moguće je da je dio američke javnosti umoran od moraliziranja, od toga da im političari objašnjavaju kako treba da govore, šta da misle i koje su teme “ispravne”. Moguće je da birači žele manje kulturnih revolucija, a više funkcionalnih puteva, škola i bolnica. I moguće je da upravo zato Trump, uprkos svim aferama, i dalje ima politički prostor za opstanak.
Demokrate se zato nalaze pred surovim izborom. Ili će se vratiti politici koja govori jezikom svakodnevnog života – plata, računa, posla i sigurnosti – ili će ostati zarobljene u balonu vlastitih aktivističkih i elitnih krugova.
Jer politika nije univerzitetska debata. Na izborima ne pobjeđuje stranka koja napiše najduži manifest o društvenoj pravdi, nego ona koja uvjeri vozača kamiona, medicinsku sestru i radnika u fabrici da će im sljedeće četiri godine biti barem malo lakše.
A upravo tu, barem za sada, demokrate izgledaju kao stranka koja je izgubila kontakt s ljudima u čije ime tvrdi da govori.
Trump tone, ali demokrate još nisu naučile plivati. I možda je to najopasnija kombinacija za američku demokratiju – nepopularna vlast i opozicija koja još nije dokazala da je spremna da je zamijeni.
