Sudbina onoga što je ostalo od ajatolaškog režima imat će uticaj koji seže daleko izvan Hormuškog tjesnaca...
Prve noći Pesaha, jevrejskog praznika Pashe, milioni izraelskih porodica proslavili su tradicionalnu Seder večeru usred niza upozorenja o projektilima koje je ispaljivao Iran, dok su se rasprave za stolom često vrtjele oko Trumpovog izbora između primirja i vojne eskalacije s Islamskom Republikom. Dok bi eskalacija rata mogla značiti dolazak marinaca na ostrvo Kharg u Perzijskom zaljevu, pregovaračka faza se pomjera iz Pakistana, donoseći sa sobom jedan od najstrateškijih i najmanje poznatih dijelova ovog sukoba: prisustvo značajnih količina vrlo traženih rijetkih zemnih metala u Iranu.
Pakistanski ministar vanjskih poslova Ishaq Dar ključna je figura u nastojanju da se postigne dogovor između Washingtona i Teherana, a kako bi se to postiglo, on i njegov kineski kolega Wang Yi izradili su plan od pet tačaka koji kombinira kraj vojnih operacija s početkom ekonomske saradnje. I tu na scenu stupaju rijetki metali, jer Iran ne samo da ima rezerve nafte procijenjene na 157 milijardi barela, što je 9-10 posto ukupnih svjetskih rezervi, već i 7 posto minerala neophodnih za visoku tehnologiju, koncentriranih između Yazda, Bafqata i Saghanda.
Dok iranska sirova nafta uglavnom ide u Kinu, Indiju i Evropu, a Sjedinjene Države nemaju potrebu za njom, interes Washingtona za rijetke zemlje je neosporan. To je iz jednostavnog razloga što se 17 minerala neophodnih za proizvodnju novih tehnologija sada uglavnom nalazi pod kineskom kontrolom, na njihovom tlu, ali i u mnogim afričkim zemljama, dok Sjedinjene Države vode uzlaznu utrku kako bi osigurale preostala nalazišta. Nije slučajno da se pitanje rijetkih zemalja pojavilo na dnevnom redu Bijele kuće tokom pokušaja osvajanja Grenlanda, koji pod zemljom ima značajne količine rijetkih zemalja, a sada se vratilo na iranski dnevni red iz jednostavnog razloga što su i ovdje to uglavnom neistraženi resursi jer Teheranu nedostaju tehnologije potrebne za njihovo vađenje, niti ima pristup, zbog sankcija, međunarodnim lancima snabdijevanja za njihov izvoz.
Iran je stoga nedovršena rudarska sila jer posjeduje jednu od najvećih mineralnih baza, između 37 i 60 milijardi tona dokazanih resursa, ali je njegovo prisustvo na tržištu vrlo ograničeno. U regijama Yazd, Bafq i Saghand u centralnom Iranu, rijetki zemni metali povezani su s ležištima fosfata, feroapatita i mineralnih pijesaka koji sadrže monazit. To nisu velika ležišta, već široko rasprostranjen sistem mineralizacije. Jedno od rijetkih dokazanih ležišta odnosi se na nalazište Saghand, koje sadrži približno 500.000 tona oksida rijetkih zemnih metala s prosječnom koncentracijom od 0,5%. Tome se dodaje mreža od 30-40 velikih ležišta i brojne geološke anomalije. Ova struktura ima dvije posljedice: povećava ukupni potencijal, ali čini industrijsku transformaciju složenijom. Nadalje, iranski rijetki zemni metali su uglavnom laki, neophodni za mnoge industrije, ali manje strateški od teških.
Konkretno, prema iranskim studijama poznatim Washingtonu, srce nalazišta nalazi se u regiji Yazd, gdje je Revolucionarna garda iskopala u planini kako bi izgradila podzemni objekt za balističke rakete iz kojeg lansiraju rakete dugog dometa s najtežim nuklearnim bojevim glavama protiv Izraela i država Perzijskog zaljeva. Prema nekim izvorima, lanseri Khorramshar-4 lansirani protiv otoka Diego Garcia u Indijskom okeanu također potiču iz utrobe Yazda, gdje se nalaze najzaštićeniji bunkeri programa balističkih raketa u kombinaciji s neistraženom riznicom rijetkih metala.
Odavde do pakistanskog posredovanja je kratak korak jer je Islamabad blisko povezan s Pekingom, od vojnih zaliha do obavještajne saradnje do infrastrukture Novog puta svile, a Xi Jinping ima interes da bude dio rješavanja Zaljevskog rata kao dijela širih strateških pregovora s Donaldom Trumpom, u kojima će se dvojica lidera sastati sredinom maja. Trump i Xi su se u početku sukobljavali oko rijetkih zemnih metala, čak su prijetili Kini da će blokirati njihov izvoz u SAD, ali su kasnije postali ključni element u trgovinskom sporazumu iz jednostavnog razloga što Washington i dalje drži vodeću poziciju u proizvodnji mikročipova, za koje su rijetki zemni metali neophodni, zahvaljujući kalifornijskim visokotehnološkim gigantima i privilegovanom odnosu s Tajvanom.
Ukratko, ako su tokom prve godine Trumpovog mandata rijetki metali bili glavna tema pregovora između Washingtona i Pekinga, sada mogući scenario primirja u Iranu vidi iste te sirovine kao povratne u prvi plan unutar pregovora s dvije preklapajuće dimenzije: regionalnom SAD-Iran i globalnom SAD-Kina. Jer Washington i Peking, ljuti rivali na brojnim strateškim frontovima, zapravo imaju i zajednički interes u pronalaženju nove globalne ravnoteže. Sve ovo objašnjava kako je sudbina onoga što je ostalo od režima ajatolaha predodređena da ima utjecaj koji doseže daleko izvan Hormuškog moreuza.
