Sudbina Bliskog istoka i globalnih energetskih tržišta sada zavisi od delikatne ravnoteže između ambicije američkog predsjednika za brzim mirom i opasne Netanyahuove strategije da održi sukob živim po svaku cijenu...
Svima je u interesu ponovno otvaranje Hormuškog moreuza i povratak tržišta u normalu: Iranu, koji se suočava s kolapsom ekonomije, i Trumpu, koji bilježi značajan pad podrške javnosti.
Američkom predsjedniku je potreban brz dogovor prije putovanja u Peking, gdje će 14. i 15. maja održati samit sa Xi Jinpingom, čiji bi rezultati mogli utjecati na svjetski poredak čak i više od samog rata s Iranom.
Kolike su šanse za postizanje sporazuma između Irana i SAD-a ovog puta?
Obje strane tvrde da su pobijedile, pa svaka pokušava podići političku cijenu pregovora. Međutim, sada se čini da je postignut kompromis, ne samo zato što će Donald Trump za sedmicu dana biti u Pekingu na samitu od ogromnog značaja za budućnost svijeta, možda važnijem od samog sukoba s Iranom.
Samit sa Xijem je prvobitno trebao biti o trgovinskim pitanjima između dvije zemlje. Sada Trump želi razgovarati o Iranu i snabdijevanju energijom. Hoće li to postati glavna tema?
Kinezi nemaju energetske probleme koje mi zapadnjaci imamo. Iran je važan izvoznik nafte u Kinu, ali Peking nema privilegovane saveznike na Bliskom istoku - kao što ih nema gotovo nigdje drugdje u svijetu.
Kupuje energiju i od Saudijske Arabije i od Rusije. Iz tog razloga, rat s Iranom nije toliko važan za Kinu koliko je važan za Zapad. Više ih zanimaju događaji u Vijetnamu, Mjanmaru i prije svega na Tajvanu.
Trump ne želi da se pojavi na samitu, tehnički gledano u ratu s Iranom, pa će pokušati da zaključi sporazum ove sedmice.
Šta ovo znači?
Ovo je u oštroj suprotnosti s ponašanjem Netanyahua, koji je lično naredio operaciju eliminacije ključnog vojnog komandanta Hezbolaha, ponovo bombardujući centar Bejruta. On na sve načine pokušava da osujeti dogovor, jer želi da nastavi rat s Iranom i Hezbolahom.
U tom smislu, on ostaje najveća prepreka postizanju sporazuma. Također i zato što je teško zamisliti da Iran prihvati sporazum dok se njegov najvažniji saveznik i dalje bombarduje.
Nekoliko bliskoistočnih medija izvještava da je Trump obustavio misiju pratnje brodova u Hormuškom moreuzu nakon što su Saudijska Arabija i Kuvajt odbili koristiti svoje baze, dok su Saudijci odbili koristiti svoj zračni prostor. Da li je ovo signal da ga zemlje Perzijskog zaljeva više ne podržavaju?
Zemlje Perzijskog zaliva su od samog početka bile protiv rata s Iranom. U ovom konkretnom slučaju, situacija je postala nestabilna. Strategija poput one koju su Trump ili američka mornarica imali na umu za sigurnost Hormuza nije bila izvodljiva.
Nije se radilo samo o pratnji brodova, već o američkoj garanciji slobodnog korištenja cijelog tjesnaca. Stoga je potreban sporazum. Pitanja koja su na stolu - iranski nuklearni program i rakete - su dobro poznata. Sada se mora pronaći kompromis.
Arapski izvori kažu da već postoje neki preliminarni sporazumi o ponovnom otvaranju Hormuza. Ideja je da se prvo riješi ovo pitanje, a ostatak odgodi na neko vrijeme?
Za nas Evropljane, ali i za ostatak svijeta, ponovno otvaranje Hormuza je glavni prioritet. Za SAD, koji su najveći proizvođač plina i nafte i ne ovise o međunarodnom tržištu, možda je važniji sporazum o iranskom nuklearnom programu.
Ali Trump je rekao da želi da četiri stotine kilograma obogaćenog uranijuma, koje posjeduje Iran, dođu pod američku kontrolu. Prema Wall Street Journalu, SAD također traže dvadesetgodišnju zabranu obogaćivanja uranijuma.
Da li bi Iran to mogao prihvatiti?
Tek smo na početku pregovora. U ovoj fazi Trump povećava pregovarački pritisak. Tada se može postići kompromis i tih četiri stotine kilograma uranijuma može se prebaciti u Rusiju ili neku drugu zemlju.
U regiji postoji mnogo zemalja koje žele nuklearnu energiju za civilnu upotrebu: Egipat, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati. Čak se razmatrala i ideja o stvaranju regionalnog nuklearnog konzorcija. Dakle, postoji mnogo načina za rješavanje problema.
Postoji mogućnost da se pronađe srednji put, osim ako Revolucionarna garda ne izvede državni udar, ali to je druga stvar.
Da li su Amerikanci mogli razmotriti još jednu pauzu prije nastavka napada, razmišljajući o iskustvu ova dva mjeseca sukoba?
Ne vjerujem u to. Nemaju podršku naroda, a Trump, uoči međuizbora, zna da gubi i ličnu podršku. Ne mislim da će se ovim putem ići osim ako Netanyahu ne izazove neki novi incident.
Ovo je stvarna prijetnja ponovnom pokretanju sukoba: da Izraelci stvore situaciju koja američku intervenciju čini neizbježnom. Oni su jedini koji imaju stvarni interes za brzi povratak rata. S druge strane, Iran ima ozbiljnih ekonomskih problema, dok se Trump mora nositi i s podjelama unutar tabora MAGA.
Postoji li rizik da će se ovo primirje odugovlačiti bez ikakvog stvarnog rješavanja situacije?
Scenarij u kojem nema ni mira ni rata, već samo stalna neizvjesnost, vrlo je opasan. Međutim, ako bi se Hormuz ponovo otvorio, to bi bio signal povratka u normalnost i bilo bi dovoljno da se obnovi tržište nafte i stabiliziraju cijene.
Ko pobjeđuje, a ko gubi ako se postigne dogovor?
Pobjednik je Iran, jer je preživio i pokazao otpornost. Uspio je prebroditi krizu bez promjene režima, iako su se važne figure unutar sistema promijenile. Islamska Republika možda će prije ili kasnije pasti, ali i dalje stoji.
Iran pokazuje da ostaje ključna zemlja u političkom, strateškom, ekonomskom i energetskom bilansu regije. Iz ove krize ova zemlja izlazi sa jačom ulogom.
A kako će se Bliski istok promijeniti nakon rata?
Zemlje Perzijskog zaliva izlaze iz ove krize podijeljenije nego prije. Dovoljno je spomenuti rivalstvo između Ujedinjenih Arapskih Emirata i Saudijske Arabije, koje je počelo ratom u Jemenu, kao i povlačenje Emirata iz OPEC-a.
U međuvremenu, američka uloga u regiji mora biti obnovljena gotovo od nule, posebno ako Trump odluči povući američke trupe i iz Zaljeva, kao što je izjavio za Evropu. Iran je bio regionalna sila čak i prije rata; sada je to još više.
Saudijska Arabija, koja je izgledala predodređena da postane vojna i geopolitička supersila, donekle se smanjila, između ostalog i zato što joj se sredstva smanjuju. Rijad je prekomjerno trošio na golf turnire i na projekte vezane za Svjetsko prvenstvo u nogometu. Tako Bliski istok i dalje ostaje vrlo nestabilna regija.
