Odluka predsjednika Donald Trump da 28. februara pokrene napad na Iran već tada je izazvala oštre kritike kao potez bez strateške dubine. U rat se ušlo bez odobrenja Kongresa, bez stvarne podrške saveznika i uz niz kontradiktornih objašnjenja američkoj javnosti. Ključno pitanje – zašto bi ovaj pokušaj promjene režima završio drugačije od fijaska u Iraku ili Afganistanu – ostalo je bez odgovora.
Šest sedmica kasnije, slika je još mračnija. Umjesto promišljene strategije, dominirali su impuls i politički hir. Uprkos upozorenjima iz vlastitih sigurnosnih struktura, uključujući skeptične procjene o ideji da bi napadi mogli izazvati narodni ustanak u Iranu – ideji koju je snažno zagovarao izraelski premijer Benjamin Netanyahu – Trumpova administracija nastavila je istim kursom.
Najveći propust bio je izostanak plana za ono što je bilo potpuno predvidivo: iranski odgovor. Teheran je posegnuo za najmoćnijim ekonomskim oružjem koje ima – kontrolom nad Hormuški tjesnac. Ova ključna arterija globalne trgovine energentima, kroz koju prolazi oko petine svjetske nafte i plina, postala je sredstvo pritiska koje sada prijeti globalnoj ekonomiji.
Trumpova retorika dodatno je pogoršala situaciju. Od prijetnji uništenjem iranske civilizacije, prešlo se na nagli i praktično beskoristan prekid vatre. Rezultat? Iran i dalje prkosi ključnim odredbama sporazuma i nastavlja ograničavati promet kroz Hormuški tjesnac, dok Washington izgleda kao akter koji reaguje, a ne onaj koji diktira pravila igre.
Četiri teške posljedice za SAD
Ovaj rat nije samo destabilizirao Bliski istok – on je otvorio duboke pukotine u globalnoj poziciji Sjedinjenih Država.
Prvo: ekonomski udar i jačanje Irana
Teheran je sada dokazao da može kontrolirati jednu od najvažnijih energetskih ruta svijeta. Ono što je ranije bila prijetnja, sada je realnost. Otvaranje moreuza silom zahtijevalo bi masivnu vojnu operaciju i potencijalno dugotrajnu okupaciju – scenarij koji Washington teško može priuštiti.
Drugo: iscrpljivanje vojne moći
Sukob je progutao značajne zalihe ključnog oružja poput Tomahawk raketa i Patriot sistema. Njihova obnova trajat će godinama, dok je rat ujedno razotkrio novu realnost: jeftini dronovi mogu poništiti skupe vojne sisteme.
Treće: raspad povjerenja među saveznicima Zemlje poput Japana, Južne Koreje, Australije, Kanade i velikog dijela Zapadne Evrope odbile su stati uz SAD. Umjesto toga, sve više grade međusobne odnose kako bi smanjile ovisnost o Washingtonu, koji se sada percipira kao nepouzdan partner.
Četvrto: urušavanje moralnog autoriteta
Agresivna retorika i unilateralni potezi direktno su suprotni vrijednostima koje su SAD decenijama promovirale od Drugi svjetski rat. Time je ozbiljno narušena ideja Amerike kao lidera slobodnog svijeta.
Slabljenje koje koristi drugima
Iako je Iran vojno oslabljen – njegova infrastruktura oštećena, a regionalni saveznici poput Hamasa i Hezbollaha potisnuti – ukupni bilans ovog rata ide na štetu Sjedinjenih Država. U globalnoj areni, prostor koji ostaje popunjavaju autoritarne sile poput Kine i Rusije, koje iz ove situacije izlaze ojačane.
Rat je donio razaranja i gubitke širom regiona – od Irana i Izraela do zemalja Perzijskog zaljeva – ali i otvorio pitanje koje će dugo proganjati Washington: kako je supersila dozvolila sebi da uđe u sukob bez jasnog plana izlaska?
Jedina realna nada, prema ovoj analizi, jeste da Trump prepozna dubinu strateških grešaka i konačno uključi Kongres i saveznike u proces donošenja odluka. U suprotnom, ovaj rat neće ostati samo epizoda nepromišljenosti – već prekretnica u globalnom padu američkog utjecaja.
