Dok Bosna i Hercegovina oplakuje žrtve nedavnog požara u Tuzli, ogolila se istinska priroda političkog ponašanja u zemlji – posebno kada je riječ o srpskim članovima u Vijeću ministara.
I dok su čitav dan izjavama za medije poručivali da „saosjećaju“ i da su „duboko pogođeni tragedijom“, kada je došlo do konkretne odluke – proglašavanja dana žalosti na cijeloj teritoriji države – oni, ministri SNSD-a nisu glasali za to.
Riječi koje nemaju težinu
Sav besmisao situacije ogleda se u kontrastu između medijskih izjava i stvarnog djelovanja. Svi smo čuli iste fraze: „Misli su nam sa porodicama žrtava“, „Duboko suosjećamo sa pogođenima“. Ali kada se traži konkretna akcija koja simbolizuje poštovanje prema mrtvima i solidarnost sa preživjelima, srpski članovi Predsjedništva odlučuju da ne podignu ruku.
Ova nesrazmjerna distanca između riječi i djela pokazuje da saučešće u BiH često funkcioniše kao politički performans, a ne kao iskren izraz ljudske empatije. Dok mediji prate njihove izjave, obični ljudi ostaju s tugom, dok politika bira kalkulaciju umjesto ljudskog osjećaja.
Povijesni kontekst – tuđa tragedija je „politika“
Odluka da se ne odobri dan žalosti dobija posebno mračnu dimenziju kada se uzme u obzir historija. Zašto bi iste politike sada reagovale „saosjećajno“ zbog smrti civila, kada su u periodu od 1991. do 1995. upravo strukture koje danas zastupaju isti politički akteri planirale uništenje tih istih grupa?
Porodice koje su tada bile meta, sada su i dalje svedoci istih političkih igara – samo u drugačijem obliku. Riječ „saučešće“ postaje samo prazna etiketa, dok je stvarna akcija, simbolizovana danom žalosti, nešto što je očito previše „rizično“ da bi se podržalo.
Saučešće kao politički cirkus
Dok mediji prenose njihove izjave, političari se fotografišu i daju intervjue o empatiji i zajedništvu, stvarna odluka otkriva njihovu hladnu računicu. Svaka riječ suosjećanja pretvara se u praznu formu, jer kada dođe trenutak da se formalno oda počast nastradalima, politika bira strategiju, ne humanost.
Ono što je posebno poražavajuće jeste kontrast između medijske slike i stvarnosti: dok lideri „empatiziraju“ na televiziji, obični građani osjete apsolutnu ravnodušnost sistema prema ljudskoj boli. Istraživanja o psihološkim efektima ovakvog ignorisanja pokazuju da ovakvi potezi produbljuju osjećaj frustracije, izolacije i nepovjerenja građana prema institucijama koje bi trebale služiti svima.
Poruka generacijama
Ova politička hladnoća šalje jasnu, mračnu poruku: u BiH, saučešće je performans, dok akcija ostaje privilegija odabranih. Obični ljudi, oni koji gube bližnje u tragedijama, ostaju bez znakova kolektivnog poštovanja i solidarnosti od svojih predstavnika.
Konačno pitanje ostaje otvoreno: dokle će se životi običnih ljudi mjeriti političkom računicom, a ne ljudskim osjećajem?
Koliko još tragedija treba da se dogodi da bi politika shvatila da riječi bez djela vrijede manje od ničega?
