Bivša ministrica vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Bisera Turković oštro je kritikovala aktuelno državno rukovodstvo, posebno predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Denisa Bećirovića, zbog toga što Bosna i Hercegovina nije uputila zvaničnu delegaciju na ceremoniju i dženazu bivšeg iranskog vrhovnog vođe Alija Hameinija.
U svojoj reakciji Turković je poručila da je prvi predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović znao graditi uravnotežene odnose i sa Zapadom i sa Istokom, podsjećajući na međunarodnu podršku koju je Bosna i Hercegovina imala tokom rata.
“U najtežim trenucima nismo bili sami. Pomagale su nam Sjedinjene Američke Države, Iran, Pakistan, Malezija i mnoge druge zemlje. Zahvaljujući toj podršci, uz odlučnost naših boraca, Bosna i Hercegovina je opstala. Danas se nameće jedno ozbiljno pitanje: ako bi Bosna i Hercegovina ponovo bila suočena s egzistencijalnom prijetnjom, ko bi nam pružio ruku? Osim NATO-a, na koga bismo mogli računati? Ko bi danas stao uz Bosnu i Hercegovinu? Odgovor nije nimalo ohrabrujući”, poručila je.
Prema njenim riječima, aktuelna vlast vodi vanjsku politiku bez dugoročne vizije, kontinuiteta i političke odlučnosti, što se, kako smatra, negativno odražava na međunarodni položaj Bosne i Hercegovine.
“Bošnjačkom članu Predsjedništva, Denisu Bečireviću, nedostaje hrabrosti da se zalaže za samostalnu i principijelnu vanjsku politiku, da donosi odluke u interesu Bosne i Hercegovine čak i kada one nisu po volji moćnijim državama ili trenutnim političkim trendovima. Umjesto državničke odlučnosti, svjedočimo politici kalkulacija, izbjegavanja odgovornosti i čekanja da drugi odluče umjesto njega. Umjesto da čuva i razvija prijateljstva koja su građena decenijama, on ih olako zanemaruje. Umjesto principijelne diplomatije, vodi politiku improvizacije, kratkoročnih interesa i ideoloških podjela. Rezultat je da Bosna i Hercegovina danas ima manje prijatelja nego ikada, a nije stekla nijednog novog saveznika koji bi mogao nadomjestiti izgubljene odnose.
Kada se glasalo o Rezoluciji o Srebrenici, Iran je podržao njeno usvajanje i, prema dostupnim navodima, uticao da još desetak država glasa “za”. Ta podrška bila je presudna za njeno usvajanje.
Na dženazi predsjednika Ebrahima Raisija i ministra vanjskih poslova Hosseina Amira Abdollahiana, među zvaničnim delegacijama nije bilo predstavnika Bosne i Hercegovine. Bili su prisutni predstavnici Srbije i brojnih drugih država”, dodala je.
Turković je ukazala i na to da BiH, kako tvrdi, nije poslala predstavnika ni na posljednju ceremoniju u Teheranu, iako su, prema njenim navodima, brojne države odlučile uputiti svoje delegacije.
“Sada, ističe, kada preko stotinu zemalja šalje delegacije u Teheran kako bi izrazile saučešće povodom smrti vrhovnog vođe Irana, ajatolaha Alija Khameneija, Bosna i Hercegovina ponovo nema zvaničnog predstavnika.
‘Riječ je o čovjeku koji je tokom rata činio sve da se pomogne Bosni i Hercegovini. Richard Holbrooke je u više navrata tvrdio da su iranske isporuke oružja bile od ključnog značaja za opstanak Bosne i Hercegovine tokom rata.’”
Naglasila je da se, prema njenom mišljenju, ne radi o odnosu prema unutrašnjoj politici Irana, već o osnovnim principima diplomatskih odnosa i poštovanju prema državama koje su, kako kaže, pomagale Bosni i Hercegovini u najtežim trenucima.
“Riječ je o diplomatskom minimumu i o sposobnosti države da iskaže poštovanje prema onima koji su joj pomagali kada je bilo najteže. Za to nije potrebna saglasnost velikih sila. Potrebna je politička hrabrost. Nažalost, upravo te hrabrosti Bečireviću nedostaje. Lakše je šutjeti nego preuzeti odgovornost. Lakše je slijediti tuđe signale nego voditi vlastitu politiku. Lakše je izbjegavati poteze koji bi mogli izazvati kritike nego štititi dugoročne interese Bosne i Hercegovine.”
Na kraju je ocijenila da takav pristup slabi međunarodni položaj države i dovodi u pitanje njenu sposobnost da očuva dugogodišnja partnerstva.
“Ona smatra da to nije odgovorna državna politika već politika koja troši međunarodni ugled Bosne i Hercegovine, urušava povjerenje i zatvara vrata koja će možda jednog dana ponovo biti od presudnog značaja.
‘Ako nas oni koji danas predstavljaju Bošnjake i vode državu budu branili onako kako danas vode njenu vanjsku politiku, onda imamo ozbiljan razlog za zabrinutost. Savezništva se ne grade preko noći, a kada se jednom izgube, često ih je nemoguće vratiti onda kada su najpotrebnija. Ako nas ti i takvi budu branili, izgubili smo mnoge bitke i prije nego što su počele.’”
