Dekretima o potpunoj mobilizaciji i promjenama vojne doktrine, Erdogan orijentiše Tursku ka mogućem vojnom sukobu s Izraelom. Apsolutnom kontrolom nad vojskom i civilnom infrastrukturom, Ankara eliminiše sve institucionalne prepreke operacijama na sirijskoj teritoriji...
Niz nedavnih mjera koje je usvojila vlada turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana pokazuje da se zemlja priprema za ratni scenario, koji karakteriziraju radikalne promjene u pravilima vojne i civilne mobilizacije, širenje logističkih sistema snabdijevanja i agresivan pritisak za unapređenje raketnih i dronskih kapaciteta.
Iako Ankara nije eksplicitno identifikovala konkretnog protivnika, sve više dokaza ukazuje na to da Erdoganova vlada usmjerava Tursku ka mogućem vojnom sukobu s Izraelom, možda na sirijskoj teritoriji.
Ovu zabrinutost pojačava sve ratobornija retorika visokih zvaničnika i primjetna promjena u strateškoj doktrini Turske, u kojoj se jevrejska država sada smatra fundamentalnom prijetnjom nacionalnoj sigurnosti.
Erdogan je i ranije pokušavao gurnuti Tursku ka takvom sukobu. 2010. godine, nakon smrtonosnog incidenta Mavi Marmara u istočnom Mediteranu, pozvao je na vojni odgovor protiv Izraela, ali ga je spriječio otpor visokih turskih generala.
Sada se ova institucionalna struktura potpuno raspala. Tokom protekle decenije, Erdogan je sistematski konsolidovao vlast i preoblikovao državni aparat.
Godine 2014. zatvorio je dugotrajnu istragu protiv terorizma protiv mreže povezane sa snagama Quds iranskog Korpusa islamske revolucionarne garde, otvarajući put proiranskim ličnostima za uspon u obavještajnim službama, policiji, vojsci i diplomatiji.
Nakon pokušaja puča 2016. godine, Erdogan je proveo masovne čistke u kojima su smijenjene desetine hiljada oficira, uključujući i veliki dio pro-NATO rukovodstva unutar oružanih snaga. Imenovao je Adnana Tanrıverdija, osnivača paravojne grupe SADAT, za svog glavnog vojnog savjetnika i učvrstio svoje izvršne ovlasti nakon referenduma 2018. godine.
Pod njegovim vodstvom, Turska je proširila svoje vojno prisustvo u inostranstvu, naoružavajući islamističke grupe u Siriji i Libiji i uspostavljajući baze od Somalije do Katara. Ankara je također produbila veze s Hamasom, nudeći operativcima sklonište, finansiranje, pa čak i tursko državljanstvo.
Istovremeno, turska tajna služba je eskalirala napade na izraelske mreže, ignorišući prisustvo džihadista i iranskih obavještajnih službi na turskoj teritoriji.
Najjasniji znak ove pripreme viđen je 22. maja 2024. godine, kada je Erdogan izdao predsjednički dekret kojim se uvodi nova Uredba o mobilizaciji i ratnom stanju. Ova uredba dramatično proširuje ovlaštenja vlade da mobilizira cijelu civilnu, ekonomsku i institucionalnu infrastrukturu za scenarije sukoba.
Zamjenjujući stare okvire, uspostavlja sistem osmišljen da brzo uvede zemlju u ratno stanje, čak i bez formalne objave. U svojoj srži, to je koncept stalne pripravnosti u vremenima „napetosti“ i „krize“.
Ove kategorije su namjerno nejasne, uključujući unutrašnje nemire ili percipirane prijetnje, što značajno snižava prag za upotrebu vanrednih ovlaštenja.
Uredba uvodi doktrinu "potpune nacionalne odbrane", gdje se javne institucije, privatne kompanije i transportna sredstva poput brodova i aviona mogu zaplijeniti. Civili sa specijaliziranim vještinama mogu biti raspoređeni na vojne uloge podrške, dok se kompanije mogu prisiliti da proizvode vojnu robu. Rezervisti se moraju javiti u roku od 48 sati, dok se vlasnici civilnih vozila moraju javiti u roku od 6 sati. Ovlasti su u potpunosti konsolidovane s predsjednikom, koji može staviti civilne institucije pod vojnu operativnu kontrolu i regulisati procedure evakuacije.
Iako odluke moraju biti formalno dostavljene parlamentu, uredba omogućava njihovu trenutnu primjenu. Sistem se oslanja na opsežno prikupljanje podataka o nacionalnim resursima, pohranjenih u centraliziranim elektronskim sistemima.
Vlasti imaju ovlaštenja da vrše inspekcije privatnih subjekata i osiguravaju njihovo poštivanje planova mobilizacije. Osoblje Nacionalne obavještajne službe (MIT) ostaje pod nadležnošću svoje agencije, što naglašava važnost tajnih operacija.
Ekonomski mehanizmi su također dio okvira, s budžetima planiranim za hitne slučajeve i gomilanje vitalnih dobara u slučaju rata. Država može prisiliti pružanje usluga kada su finansijska sredstva nedovoljna. Propis iz 2024. godine predstavlja radikalno odstupanje od onog iz 1990. godine, koji je bio rigidniji i oslanjao se na vladin kabinet. Novi model je proaktivan i centralizuje donošenje odluka kod Erdogana bez ikakvih institucionalnih ograničenja.
Privatni sektor je postao duboko integriran u vojno planiranje putem unaprijed dogovorenih protokola. Drugi razvoji, poput propisa o skloništima u zgradama i kupovini sistema za transport goriva, dodatno pojačavaju ideju o pripremi za dugi sukob.
Iako Turska ima gorivnu infrastrukturu integriranu u NATO, vlasti dodaju nezavisne logističke kapacitete. Neprijateljska retorika prema Izraelu i pohvale Hamasu kao "zaštitniku interesa Turske" više nisu samo riječi, već oblikuju politike državnih agencija.
Adnan Tanrıverdi, arhitekt vojnih čistki, odigrao je ključnu ulogu u zamjeni iskusnih, sekularnih oficira islamističkim lojalistima. Tokom krize 2010. godine, generali su upozoravali na opasnosti od direktnog sukoba, sprječavajući eskalaciju.
Isto su uradili i na početku sirijskog sukoba. Ali nakon 2016. godine, ta ravnoteža je narušena. Više od 2/3 generala je eliminisano, a vojska je restrukturirana na ideološkim osnovama. Danas turskom vojskom dominiraju neonacionalistički i proiranski elementi.
Bez institucionalnih kontrola iz prošlosti, ne postoji unutrašnja sila koja bi mogla osporiti Erdoganove strateške odluke. Ako se odluči za rat s Izraelom, put je pravno i operativno otvoren.
Ova transformacija pokazuje da se Turska kreće prema obliku vojne uprave kojim se dominira odozgo, gdje su civilni život, ekonomska aktivnost i državne institucije postali neodvojivi dio vojne mašinerije.
Zamagljujući granice između mirnodopskog i vanrednog stanja, trenutni režim je stvorio okruženje u kojem se resursi zemlje mogu odmah usmjeriti prema ratu koji se nekada činio nezamislivim, ali koji je sada dio službenih planova Ankare.
