Tužilaštvo prebacilo predmet na Sud u Lukavicu.
Eto, ta jedna rečenica dovoljna je da shvatimo gdje živimo.
Vrijeđanje naroda, govor mržnje, laži i prevara — ništa od toga, izgleda, nije dovoljno da bi se pokrenuo krivični postupak. Jer ovdje se ne sudi po zakonu, nego po interesu. Ne po pravdi, nego po političkom mirisu. A ako si Bošnjak i još k tome običan čovjek bez zaštitnika, e onda si — kriv već na pretresu.
Dobrodošli u zemlju u kojoj se Tužilaštvo bavi metrom ukradenih drva, a ne onima koji kradu dostojanstvo čitavog naroda. U kojoj su institucije spremne mjesecima tražiti nadležnost da ne bi morale reagovati, a “proceduralne greške” postaju čarobne riječi kojima se brišu tragovi nepravde. U kojoj se pravda sprovodi samo kad ne boli vlast, i samo nad onima koji nemaju koga nazvati kad im zakuca policija.
Ovo nije slučajnost. Ovo je sistem.
Sistem koji godinama gradi nametnuta vlast — poslušnici bez obraza, instalirani da glume reformu dok u tišini sahranjuju pravdu. Oni nisu tu da vode zemlju, nego da je umire. Da slome vjeru u institucije. Da Bošnjake pretvore u statistički narod koji se smije dok mu se država raspada pod nogama.
To su “reformatori” koji su naučili da se najlakše vlada kad narod prestane vjerovati u pravdu.
Zato se predmeti o govoru mržnje ne rješavaju.
Zato se uvrede na račun Bošnjaka ne kažnjavaju.
Zato se svaka prijava prebacuje, razvlači i zatrpava, dok narod gubi živce i povjerenje. Jer njima ne treba pravda — njima treba umoran narod koji će šutjeti i prihvatiti da se zakoni ne odnose na sve jednako.
Tužilaštva, Sipa, sudovi — sve te institucije danas izgledaju kao udruženi mehanizam selektivne pravde. Kad se radi o “njihovom” čovjeku, odmah krene predstava: proceduralne zavrzlame, nedostatak dokaza, “različite nadležnosti”. A kad je običan građanin, posebno Bošnjak bez političke zaštite — tada sve ide glatko, brzo, bez milosti. To nije pravda. To je pravosuđe kao batina, i to ona koja uvijek udara u istom smjeru.
Jer u ovoj zemlji niko više i ne pita zašto neko može nekažnjeno širiti govor mržnje, negirati zločine ili vrijeđati cijeli narod. Narod više ni ne vjeruje da se to može promijeniti.
Ljudi su izgubili povjerenje u sve — od suda do države.
Jer kad vidiš da pravda postoji samo za privilegovane, onda znaš da nisi građanin, nego samo broj u sistemu koji te tolerira dok si miran.
I tako nam raste generacija koja vjeruje da je normalno da institucije štite moćne, a gone sirotinju. Da je normalno da Tužilaštvo šuti kad se vrijeđa narod, ali da munjevito reaguje kad neko objavi status protiv vlasti. To je “nova normalnost” nametnute vlasti — stabilnost po mjeri poslušnih i tišina kao jedini oblik mira.
A pogledajte kako sve funkcioniše.
Kada predmet dotakne one iz sistema — odmah se prebacuje “po nadležnosti”. Kad dirne Bošnjake — ide na čekanje. Kad pogađa običnog čovjeka — ekspresno se procesira.
To nije slučaj, to je metoda.
To je pravda dizajnirana da slomi kičmu narodu koji je previše puta preživio da bi ga sad neko oružjem pokorio — pa su ga odlučili pokoriti zakonom.
I sad svi pitaju — kako smo došli ovdje?
Jednostavno. Nametnuta vlast je odavno shvatila da se narod ne mora silom rušiti, dovoljno ga je ubijediti da ništa ne vrijedi. Dovoljno je da svaki Bošnjak pomisli: “Ma nema svrhe, ne možeš ti protiv sistema.”
I kad taj osjećaj postane svakodnevnica — tada su pobijedili. Ne oni iz vana, nego oni koji su iznutra izdali.
Oni koji su postali produžena ruka stranih interesa, ali sa domaćim licem i poznatim prezimenom. Oni koji se slikaju s zastavom, a rade protiv naroda koji je ispod nje prolio krv.
Zato, kad čuješ da je “Tužilaštvo prebacilo predmet u Lukavicu”, nemoj to čitati kao vijest. To je poruka.
Poruka da se pravda može seliti, odlagati i gušiti, dokle god to koristi onima koji vladaju.
Poruka da Bošnjak nema pravo na dostojanstvo ako nije dio sistema.
Poruka da zakon nije isti za sve — i da to više nikog ne šokira.
Ali ima i jedna stvar koju oni nikad ne razumiju:
pravda se može skrivati, ali ne može se zauvijek ugušiti.
Jer narod koji je preživio logore, ratove i izdaje zna kako se bori — samo mu treba trenutak kad će ponovo reći “dosta”.
A taj trenutak dolazi onog dana kad i posljednji običan čovjek shvati da nije on problem, nego oni koji su mu pravdu ukrali.
Do tada, neka Lukavica bude simbol.
Simbol države u kojoj se predmeti ne rješavaju, nego prebacuju.
Simbol Tužilaštva koje više ne štiti narod, nego vlast.
Simbol zemlje u kojoj su Bošnjaci postali meta — ne zato što su krivi, nego zato što još vjeruju da istina ima smisla.
Jer, istina je u ovoj zemlji postala najopasnije oružje.
I zato se oni koji je govore proglašavaju problemom.
A oni koji je guše — reformatorima.
