Dok god HDZ drži vlast u općinama poput Kiseljaka i Stoca, Bošnjaci mogu zaboraviti ne samo na jednakost i poštovanje, već očito i na osnovna ljudska prava – uključujući i pravo na vječni mir nakon smrti. Jer ova stranka, kad osjeti moć, ne zadovoljava se samo političkom dominacijom.
Ne. Oni žele da vam određuju himnu koju ćete slušati dok sjedite u općinskoj vijećnici, jezik koji ćete govoriti dok šutite, a sada, izgleda, i gdje će vam tijelo počivati kad se više ne možete buniti.
U Kiseljaku, recimo, prilikom svečane sjednice Općinskog vijeća, bez trunke stida intonirana je himna Republike Hrvatske. Da, čuli ste dobro – ne himna države u kojoj se sve to dešava, Bosne i Hercegovine, nego države preko granice. Možda im neko treba reći da ih Zagreb neće aneksirati – ne zato što ne bi htio, nego zato što ni oni tamo ne znaju šta bi sa sobom, a kamoli s Kiseljakom.
Ali Kiseljak je već stara priča. Pravi dragulj HDZ-ove „kulturne i suživotske“ politike danas se nalazi u Stocu. Tamo su stvari evoluirale. Više se ne maltretiraju samo živi Bošnjaci – sada se na red stavljaju i mrtvi.
Gradonačelnik Stjepan Bošković odlučio je poništiti već donesenu odluku o dodjeli zemljišta za bošnjački mezaristan. Jer, znate, previše Bošnjaka već umire u Stocu. Valjda su pomislili: "Ako ih ne možemo kontrolirati dok su živi, onda barem možemo odlučiti gdje ih nećemo pustiti da leže."
HDZ-ova politika prema Bošnjacima nije ništa novo, samo se svako malo osvježi novim oblicima poniženja. No ono što najviše vrijeđa inteligenciju i zdrav razum jeste konstantna gluma tobožnje „europske i civilizirane opcije“ koju ova stranka pokušava prodati evropskim diplomatama, dok paralelno svira hrvatsku himnu na teritoriji BiH, zabranjuje bošnjačke mezarje i slavi Herceg-Bosnu kao svetinju.
Pa vi recite da to nije performans dostojan apsurdnog teatra!
Ali, da se ne lažemo, problem nije samo u HDZ-u. Njihov prezir prema Bošnjacima je jasan, direktan, institucionaliziran i... dosljedan. Problem je u tome što nema nikoga s druge strane da kaže: “Dosta!”
Bošnjački političari? Njih nema ni kad treba reagovati, ni kad treba misliti, ni kad treba osjećati. Samo tu i tamo neko napiše patetično saopštenje i vrati se letovanju. Neki još uvijek pokušavaju voditi svoju mikro-bitku za fotelju u Sarajevu, valjda misleći da će time odbraniti Kiseljak ili Stolac. A dok se oni međusobno glože za udobne stolice, HDZ crta nove granice i briše Bošnjake iz svakog ugla prostora gdje ima većinu – i to bez da iko trepne.
No, ne treba ni kukati međunarodnoj zajednici. Berlin i Brisel odavno znaju šta se dešava. Ali ne treba ih ni kriviti. Oni rade ono što im je posao – ništa. Problem je što niko ovdje ne radi ono što je njegov posao – da brani, reaguje, planira, organizuje. Nema strateškog pristupa, nema odgovora, nema zajedničke politike. Ni Kiseljak ni Stolac nisu „marginalne teme“. Oni su pokazatelj stanja nacije. Ili tačnije – pokazatelj koliko se Bošnjaci brzo odriču vlastite budućnosti zarad trenutnog mira i iluzije sigurnosti.
HDZ to zna. Zato i ne staje. Oni likuju jer znaju da mogu. A kada im neko kaže da pretjeruju, spremni su u svaku izjavu umetnuti riječ „konstitutivnost“, „europske vrijednosti“ i „partnerstvo“, kao da se sve ovo dešava u nekoj bajci, a ne u stvarnosti u kojoj ni mrtvima ne daju mira.
Ako Bošnjaci ne probude kolektivnu svijest i ne prepoznaju Stolac i Kiseljak kao pitanje opstanka, a ne lokalne anegdote – sljedeće što će HDZ zabraniti biće samo postojanje.
Jer gdje nema mezarja, nema ni sjećanja. A gdje nema sjećanja – HDZ može da piše istoriju kakvu hoće.
I to je jedini plan koji za sada funkcionira savršeno.
