„Živjeće ognjište“: Kad bilbordi govore glasnije od istine
Dok se širom RS podižu bilbordi sa sloganom „Živjeće ognjište“, ostaje otvoreno pitanje: čije ognjište i po koju cijenu? I dok poruke o „zajedništvu“ i „trajnosti“ prekrivaju putne pravce od Trebinja do Novog Grada, stvarnost koju ti bilbordi pokušavaju zamagliti daleko je manje romantična, a mnogo više politički problematična.
Slogan „Živjeće ognjište“ nije slučajan izbor. On nije tek folklorna metafora, već pažljivo izabrana ideološka poruka, dizajnirana da emocionalno veže prostor, identitet i politički projekat RS u jednu nedodirljivu cjelinu. U toj konstrukciji nema mjesta za pitanja, sumnje ili kritičko preispitivanje – jer ko bi se, zaboga, usudio biti protiv „ognjišta“?
Međutim, upravo tu leži suštinski problem. RS se ponovo ne predstavlja kao administrativna i politička jedinica unutar međunarodno priznate države, već kao mitski, gotovo sveti prostor „ostajanja“, „trajanja“ i etničke pripadnosti. Takva simbolika namjerno briše činjenicu da je taj prostor nastao u kontekstu rata, progona, masovnih zločina i etničkog čišćenja – činjenicu koju nijedan bilbord, ma koliko bio velik, ne može izbrisati.
Govoreći o „ognjištu“, kampanja prešućuje hiljade ugašenih ognjišta onih koji su iz RS protjerani, ubijeni ili zauvijek spriječeni da se vrate. Za njih, ognjište nije „živjelo“, već je sistematski uništeno. I upravo zato insistiranje na ovoj simbolici nije nevino – ono je revizionističko i selektivno, jer priznaje samo jednu istinu, jednu memoriju i jednu verziju prošlosti.
Još problematičnije je to što se ovakve poruke plasiraju pod plaštom „mira, stabilnosti i razvoja“, dok se RS u političkoj praksi sve češće pozicionira kao faktor destabilizacije države BiH. Retorika secesije, negiranje sudski utvrđenih činjenica, osporavanje državnih institucija i konstantno podgrijavanje konflikta stoje u potpunoj suprotnosti sa slikom „mirnog doma“ kakvu bilbordi pokušavaju prodati.
Vizuelna kampanja tako postaje zamjena za stvarni sadržaj. Dok se govori o tradiciji i identitetu, mladi masovno odlaze iz RS. Dok se priča o budućnosti, ekonomski pokazatelji svjedoče stagnaciji, korupciji i partitokratskoj kontroli. Dok se slavi „trajnost“, realnost pokazuje duboku demografsku i društvenu krizu.
Obilježavanje 9. januara, uprkos presudama Ustavnog suda BiH, dodatno potvrđuje da RS uporno bira konfrontaciju umjesto suočavanja, simboliku umjesto odgovornosti i mitove umjesto činjenica. „Živjeće ognjište“ u tom kontekstu nije poruka nade, već poruka tvrdoglavog odbijanja da se prizna puna istina o prošlosti i sadašnjosti.
Jer ognjište ne živi od slogana.
Ne živi od bilborda.
I ne živi od političke manipulacije emocijama.
Ono živi od pravde, istine i sposobnosti da se pogleda u ogledalo. A upravo to je ono od čega RS uporno okreće glavu.
