Dok kontrolišu procese, blokiraju institucije i nameću političke uslove, isti politički akteri godinama uvjeravaju javnost da su obespravljeni. Paradoks koji traje duže od samog mira.
Postoji mnogo političkih apsurda koji su postali dio svakodnevice Bosne i Hercegovine, ali rijetko koji je toliko ukorijenjen i uporno ponavljan kao narativ o „ugroženosti“ onih koji u realnosti posjeduju ključne poluge političke moći.
To nije više samo politička fraza. To je čitav sistem objašnjenja, opravdanja i blokada koji funkcioniše već decenijama.
Jer u kojoj to državi, makar i sa slabim institucijama, politički akteri koji se predstavljaju kao ugroženi istovremeno imaju mogućnost da:
– zaustave donošenje zakona koji im ne odgovaraju,
– blokiraju formiranje vlasti na više nivoa,
– uslovljavaju evropske integracije,
– kontrolišu ključne procese u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti,
– i pritom sebe dosljedno predstavljaju kao političke žrtve sistema?
Odgovor je jednostavan: gotovo nigdje.
Ali u Bosni i Hercegovini to nije izuzetak, nego pravilo.
Ovdje je ugroženost postala politički alat koji ne služi samo za retoriku, nego za konkretno upravljanje krizama. Svaka institucionalna blokada se objašnjava „zaštitom vitalnog interesa“. Svaki politički zastoj se predstavlja kao borba za ravnopravnost. Svaka odluka koja ne prolazi, postaje dokaz navodne diskriminacije.
I tako se krug zatvara.
Što je sistem slabiji, to je narativ o ugroženosti glasniji. Što je više blokada, to je više tvrdnji o nepravdi. Što je više političke moći u rukama onih koji se žale, to su optužbe o ugroženosti intenzivnije.
Jedan od najapsurdnijih elemenata cijele priče jeste potpuna inverzija realnosti. Politička snaga se prikazuje kao slabost, a institucionalni utjecaj kao nemoć. U isto vrijeme, svaka kritika tog stanja proglašava se napadom, a svako pitanje – provokacijom.
To je politički okvir u kojem logika prestaje da važi.
Zato i nije neobično da se u javnom prostoru mogu čuti izjave koje duboko zadiru u historijske interpretacije, ratne narative i identitetska pitanja, uključujući i kvalifikacije o oružanim formacijama, političkim projektima i historijskim događajima. U normalnim društvima takve rasprave bi bile predmet ozbiljne akademske debate. U Bosni i Hercegovini one su dio svakodnevne političke komunikacije.
Ali zanimljivo je da se istovremeno insistira na narativu ugroženosti.
To stvara kontradikciju koju je teško ignorisati: kako neko ko tvrdi da je politički i društveno ugrožen može istovremeno imati ključnu ulogu u donošenju odluka koje oblikuju sudbinu države?
Kako neko ko govori o diskriminaciji može imati mehanizme blokade bez kojih se ne može formirati vlast?
Kako neko ko se predstavlja kao marginalizovan može biti centralni faktor svakog političkog procesa?
Ta pitanja ostaju bez odgovora, ne zato što odgovora nema, nego zato što odgovori ruše čitav narativ.
Posebno problematičan aspekt jeste obrazovni i kulturni prostor, gdje se decenijama razvijaju paralelne interpretacije identiteta i historije. Umjesto jedinstvenog, kritičkog pristupa prošlosti, građani Bosne i Hercegovine odrastaju u različitim narativnim svjetovima.
U tim svjetovima, ista historijska ličnost može imati potpuno različita značenja. Isti grad može biti interpretiran kroz različite političke simbole. Isti događaj može biti predstavljen na međusobno isključive načine.
To nije samo akademski problem. To je politički instrument.
Jer kada kontrolišeš interpretaciju prošlosti, lakše kontrolišeš i percepciju sadašnjosti.
Zato se narativ ugroženosti ne održava slučajno. On se održava sistematski, kroz institucije, medije i politički diskurs. On postaje način da se opravdaju odluke koje bi u bilo kojem drugom kontekstu bile teško objašnjive.
U isto vrijeme, stvarne posljedice takve politike snose građani.
Ekonomija stagnira. Mladi odlaze. Institucije gube kredibilitet. Povjerenje u državu se urušava. A politički diskurs ostaje zarobljen u beskonačnom ciklusu optužbi, blokada i „zaštite“ od navodnih prijetnji.
I tu dolazimo do suštine problema.
Ako je sve stalno ugroženo, onda ništa zapravo nije stabilno. Ako su svi stalno žrtve, onda niko nije odgovoran. Ako su sve krize egzistencijalne, onda nijedna nije stvarna – nego politički alat.
Možda je najveći paradoks Bosne i Hercegovine upravo u tome što se najjači politički akteri najčešće predstavljaju kao najslabiji. I što im je ta pozicija žrtve omogućila dugotrajniji politički opstanak nego bilo koja realna institucionalna moć.
U tom smislu, „ugroženost“ više nije opis stvarnog stanja. Ona je postala valuta političke razmjene.
A dok ta valuta cirkuliše i rijetko ko profitira više od onih koji najglasnije tvrde da su ugroženi.
