Uhapsi kog hoćeš, ne možeš promašit: BiH – jedina zemlja gdje je političar pošten samo ako ga još nisu stigli snimit

U Bosni i Hercegovini danas više ne znaš ko koga hapsi, a ko će sutra biti priveden. Jedino što znaš – ma koga da zgrabiš od političara, nećeš promašiti.

To je kao da pucaš u bure pune ribe — pogodiš svakog jer su svi u istoj mutnoj vodi.

Policijske akcije se redaju, spektakularne konferencije za medije, lisice, plavi kombiji, i pokoja izjava da „pravna država funkcioniše“. A dan kasnije – svi pušteni, jer su „uhapšeni greškom“. U BiH je to postalo novi vid humora: hapsiš čovjeka zbog mita, on sutra vodi komisiju za borbu protiv korupcije.

U ovoj zemlji, poštenog političara možeš naći otprilike s istom vjerovatnoćom kao i čisto korito Miljacke u julu. Jer, svaka funkcija – od portira do ministra – više nije pozicija, nego prilika. Prilika da se uzme, ugrabi, potpiše i podijeli. Državni budžet nije plan finansiranja, to je švedski sto na koji svako dolazi sa svojim tanjirom i plastičnom kašikom.

Naravno, kad narod pita „zašto tolika borba za fotelje“, odgovor je jednostavan: pa zato što su to najmekše, najudobnije, i što ispod svake te fotelje curi novac. U nekim zemljama ljudi se bore da budu doktori, inženjeri, naučnici. Kod nas – da budu direktori javnih preduzeća, jer to je kao da si otvorio rudnik zlata u vlastitom dvorištu.

I ne radi se tu više ni o ideologijama. Nema više lijevih, desnih, patriota i izdajnika – ima samo onih „koji su na redu“. Jučer si bio borac za narod, danas tender-maher. Jučer si citirao Aliju, danas sklapaš ugovore s Alijem iz Dubaija. U BiH se sve pretvorilo u politički „supermarket“: Uzmi što možeš dok traje akcija.

I kad vidiš te iste „uhapšene“ kako sutra iz zatvora daju izjave da su žrtve političkog progona – pa naravno da jesu, samo što ih progoni njihov vlastiti apetit. Kod nas političari ne kradu zato što su siromašni, nego zato što im sistem to dozvoljava. Kao što se kaže: „nije problem što krade, nego što su ga snimili“.

U ovoj državi niko više ne zna razliku između optuženog, svjedoka, i člana komisije. Sve su to rotirajuće uloge u istom filmu koji gledamo 30 godina. Jedan dan si „uhapšeni političar“, drugi dan „ekspert za borbu protiv korupcije“. U međuvremenu – tender, komisija, egzotično putovanje po mogućnosti u Dubai i novi stan u centru.

Najbolje od svega je što svi oni misle da su genijalni. A u stvarnosti, toliko su očigledni da bi i mačka na semaforu primijetila da nešto smrdi. Samo što kod nas ni tužilaštvo ni policija ne vole mirise – oni čekaju da se smrad pretvori u maglu pa da kažu da „nema dovoljno dokaza“.

A narod? Navikao. Kod nas korupcija više nije vijest, to je vremenska prognoza: „Danas u BiH, uz povremene padavine mita, očekuje se slabiji rast ličnih računa u inostranstvu.“

Fotelje u javnim institucijama više nisu radna mjesta – to su rudnici zlata. Jednom kad sjedneš, ne ustaješ dok te ne iznesu. Političke stranke su se pretvorile u porodične firme, a ministarstva u bankomate. Samo što kod nas ne moraš imati karticu – dovoljno je da imaš člansku iskaznicu.

I kad narod pita: „Zašto se svi tuku za te fotelje?“ – odgovor je prost. Zato što je to najisplativije radno mjesto u državi. Plata ogromna, odgovornost nula, a kad te uhvate s rukom u kasi, još te predstave kao „žrtvu sistema“.

U BiH danas, da bi bio uspješan političar, moraš imati tri osnovne kvalifikacije: debeo obraz, prazno obećanje i dobar advokat. Sve ostalo je nebitno.

Zato, ako se ujutro probudiš i vidiš vijest da je neki političar uhapšen – ne sekiraj se. Do podne će već biti na slobodi, popodne će držati konferenciju, a navečer će pričati kako će „uvesti red u sistem“.

Jer Bosna i Hercegovina nije više država – to je reality show pod nazivom „Uhapsi ako možeš“, a glavna nagrada je – novi mandat.

Jer, kako stoje stvari, u BiH kad političara uhapsiš – to nije vijest.

Vijest će biti onog dana kad nekog od njih pohvale zato što nije ukrao.