Novi Urbanistički plan Kantona Sarajevo, koji bi trebao definisati prostorni razvoj do 2036. godine, vlasti predstavljaju kao temeljni dokument budućeg infrastrukturnog, saobraćajnog i stambenog razvoja.
U javnom diskursu plan se opisuje kao prekretnica koja će donijeti nove saobraćajnice, stambene zone, poslovne centre i zelenije urbano okruženje. Međutim, iza promotivnih poruka i političkih najava ostaje niz otvorenih pitanja o zakonitosti postupka, kvaliteti rješenja i dugoročnim posljedicama po prostor i građane.
Plan se donosi gotovo deceniju nakon isteka važećeg urbanističkog plana iz 1985. godine, a sedam godina nakon formalne odluke da se krene u izradu novog dokumenta. U međuvremenu, Kanton Sarajevo je funkcionisao u svojevrsnom planskom vakuumu, što je rezultiralo stihijskom gradnjom, pravnom nesigurnošću i dubokim nepovjerenjem između institucija, lokalnih zajednica i građana. Taj vakuum sada se pokušava nadoknaditi dokumentom koji bi trebao riješiti nagomilane probleme, ali se sve češće postavlja pitanje da li ih zapravo dodatno produbljuje.
Vlasti novi plan predstavljaju kao razvojno orijentisan, naglašavajući završetak Prve transverzale, širenje tramvajske mreže prema zapadnim i sjevernim dijelovima grada, izgradnju velike poslovne zone u Doglodima te formiranje novog gradskog centra između Stupa, Rajlovca i Azića. Posebno se ističe koncept „15-minutnog grada“, prema kojem bi osnovne životne potrebe građanima trebale biti dostupne u neposrednoj blizini mjesta stanovanja, kao i ambiciozni cilj od 30 kvadratnih metara zelenih površina po stanovniku.
Na papiru, riječ je o viziji koja zvuči moderno i evropski. U praksi, međutim, plan otvara ozbiljne dileme. Prije svega, proces njegove izrade obilježen je kritikama da su ključne odluke donesene bez stvarnog učešća javnosti u najvažnijoj fazi – definisanju smjernica, ciljeva i koncepcije razvoja. Javne rasprave organizovane su tek nakon što su temeljna rješenja već bila postavljena, čime je uloga građana svedena na naknadno komentarisanje gotovo završenog dokumenta.
Dodatni problem predstavlja saobraćajna filozofija plana. Umjesto jasnog odmaka od automobilskog saobraćaja u centralnim gradskim zonama, insistira se na izgradnji Prve transverzale, koja bi veliki broj vozila dovela upravo u najosjetljiviji dio grada. U vremenu kada se evropski gradovi okreću pješačkim zonama, jačanju javnog prevoza i smanjenju tranzitnog saobraćaja u centru, Sarajevo se suočava s planom koji rizikuje dodatno zagušenje prostora koji je već infrastrukturno i ekološki preopterećen.
Posebno zabrinjava činjenica da prioriteti u planu ne djeluju kao rezultat sveobuhvatne analize potreba grada, već kao kompromis različitih političkih i privatnih interesa. Odluke o trasama, zonama i namjenama prostora ostavljaju utisak parcijalnosti i kratkoročnog razmišljanja, umjesto jasne dugoročne vizije ravnomjernog razvoja cijelog kantona.
Posljedice neusvajanja plana već su vidljive na terenu. U pojedinim općinama otežano je ili potpuno onemogućeno izdavanje urbanističkih saglasnosti, investitori odustaju zbog pravne nesigurnosti, a građani ostaju bez jasnih informacija o tome šta smiju, a šta ne smiju graditi. Takvo stanje direktno usporava razvoj, ali istovremeno podstiče ilegalnu gradnju, jer ljudi pokušavaju rješavati stambena pitanja u prostoru u kojem ne postoje jasna i primjenjiva pravila.
Paradoksalno, Urbanistički plan koji bi trebao uvesti red, trenutno produbljuje haos – jer se nalazi između političke potrebe da se konačno usvoji dokument i stručnih upozorenja da je njegova koncepcija pogrešna. Umjesto da bude alat koji balansira razvoj, zaštitu prostora i javni interes, plan prijeti da postane još jedan primjer strateškog dokumenta koji će se godinama osporavati, mijenjati i selektivno primjenjivati.
Pred Kantonem Sarajevo stoji suštinsko pitanje: da li je važnije brzo usvojiti bilo kakav plan ili zaustaviti proces i izraditi dokument koji će zaista odgovarati potrebama grada i njegovih stanovnika? Urbanistički plan nije politički mandatni dokument, već odluka koja oblikuje prostor za generacije koje dolaze. Ako se donese bez jasne vizije, pune transparentnosti i stvarnog učešća javnosti, Sarajevo bi moglo skupo platiti greške koje će biti gotovo nemoguće ispraviti.
U tom smislu, dilema oko Urbanističkog plana nije tehničko, nego duboko političko i društveno pitanje – pitanje odnosa vlasti prema prostoru, javnom interesu i pravu građana da učestvuju u odlučivanju o gradu u kojem žive.
