Dok pravi sandžački lideri traže autonomiju dostojanstva, Zukorlić donosi optužbe iz Beograda i šuti kad je najvažnije
Sarajevo je ovih dana ugostilo Usamu Zukorlića, lidera Stranke pravde i pomirenja, sina rahmetli muftije Muamera Zukorlića. Bolje reći – Sarajevo ga je primilo, ali teško da ga je dočekalo. Jer retorika koju je donio u svojstvu „bošnjačkog lidera iz Sandžaka“ zvučala je kao presnimljena sa beogradskih konferencija Aleksandra Vučića, samo što je ovaj put bila izrečena s bošnjačkim imenom i prezimenom.
U njegovom narativu, Sarajevo je postalo krivac za sve: od historijskog ignorisanja Sandžaka, do posljednjih sastanaka Milorada Dodika sa srbijanskim zvaničnicima. Zukorlić, evidentno nervozan, optužuje bosanski politički centar za neangažman, za tišinu, za odsustvo diplomatskog prisustva u Novom Pazaru – istovremeno vješto izbjegavajući sve teme koje bi njega same stavile u poziciju da mora birati između Beograda i dostojanstva Sandžaka.
Jer Usame Zukorlić zna šta radi. Nije neiskusan. I nije neupućen. Upravo zato je njegova posjeta Sarajevu izazvala gorčinu: jer ono što nije izgovorio bilo je glasnije od svega što jeste.
Kao što zna i da neće reći ništa protiv Dodika. Niti protiv Vučićeve opasne političke igre u regiji. Niti protiv sve očiglednijeg beogradskog pokušaja da Bošnjake Sandžaka – i time Bošnjake generalno – drži pod neformalnim patronatom Srbije.
Usame Zukorlić je u Sarajevu govorio kao lojalan vojnik Vučićevog sistema. I to ne samo svojim riječima, nego i strategijom šutnje kada je trebalo reći istinu. Nije on slučajni politički prolaznik, i nije nebitan – ali nije ni ono što bi Bošnjaci Sandžaka trebali slati kao poruku svome narodu u BiH.
U Sandžaku se itekako zna šta on radi i za koga radi. Zbog toga nikada nije postao najutjecajniji ni najomiljeniji sandžački političar. On je lider jedne stranke, ali nije lider naroda. Jer dok pravi lideri Sandžaka govore o autonomiji, o povezanosti sa Sarajevom i bošnjačkim jedinstvom – Zukorlić dolazi u Sarajevo sa spiskom optužbi, ali bez ijednog konkretnog prijedloga za saradnju. Sve je Sarajevo krivo, ali nigdje odgovornosti Beograda. Nigdje odgovornosti Vučića. Nigdje glasa protiv Dodikovih anticivilizacijskih poruka.
U pravu je Zukorlić kada kaže da se Sarajevo mora više otvoriti prema Novom Pazaru. Istina je da BiH mora raditi na diplomatskoj, kulturnoj i ekonomskoj povezanosti sa Sandžakom. Istina je i da je zanemarivanje Sandžaka u proteklim decenijama ostavilo gorak trag u bošnjačkoj svijesti s obje strane Drine. Ali nije istina da je zbog toga legitimno preći na stranu onih koji svakodnevno rade na razgradnji Bosne i Hercegovine.
U tome je razlika između Usame Zukorlića i onih koji Sandžak doživljavaju kao most, a ne kao monetu za političko potkusurivanje sa Beogradom.
I zato, kad se sve sabere, posjeta Usame Zukorlića Sarajevu više je poslužila kao podsjetnik – na ono čega se Bošnjaci i u BiH i u Sandžaku moraju čuvati: političara koji govore bošnjačkim imenom, ali prenose beogradske poruke.
