Ne treba zamjerati predsjednicima Ujedinjenih Arapskih Emirata, Azerbejdžana, Turske ili bilo koje druge države što u određenim segmentima grade kvalitetnije odnose sa Srbijom nego sa Bosnom i Hercegovinom. Oni vode svoju realnu politiku, često hladno vođenu interesima, a ne emocijama. Zamjerka ide isključivo prema bosanskohercegovačkim diplomatama i onima koji kadroviraju u ovoj oblasti od 1996. godine do danas – zbog uspavanosti, tromosti i potpunog odsustva vizije u kontekstu jačanja naše međunarodne pozicije.
Ironično, u ratnim godinama – kada je svaka diplomatska aktivnost bila svojevrsno čudo, a resursi skoro pa nepostojeći – Bosna i Hercegovina je djelovala mnogo uvjerljivije, prisutnije i glasnije na međunarodnoj sceni. Danas, tri decenije kasnije, u mirnodopskoj rutini, naša diplomatija se svela na puku administraciju, često ličnu promociju ambasadora i beskrajna putovanja bez ozbiljnog učinka.
"Tajna" posjeta šeika Mohameda Vučiću: Ko zaista koga spašava – šeik Srbiju ili u Srbiji svoje investicije?
Ratna diplomatija, gledano sa današnje distance, bila je brilijantna. Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, Muhamed Šaćirbey i drugi, uspjeli su, unatoč nemogućim okolnostima, da stave Bosnu i Hercegovinu na mapu svijeta i održe pitanje njenog opstanka u fokusu najvažnijih međunarodnih centara moći. Njihovi kontakti, energija i sposobnost da pronađu saveznike u trenucima kada su mnogi okretali glavu – ostaju lekcija koju današnja generacija političkih kadrova nikako nije naučila.
Dok su tada, u vremenu rata, naši ljudi govorili na ključnim adresama svijeta, lobirali, uvjeravali i često nadmašivali iskusne diplomate daleko moćnijih država, danas svjedočimo potpunoj beživotnosti bosanskohercegovačke diplomatske mašinerije. Više nema vizije, nema plana, nema hrabrosti. Postoji samo birokratska inercija, gdje je važnije kome pripada ambasadorska fotelja nego šta ta fotelja treba da donese državi.
Vučić dočekao šeika Mohameda: Predsednik UAE biće gost na vojnoj paradi
Zato danas, kada vidimo da Beograd ima toplije i intenzivnije odnose sa ključnim zemljama Bliskog istoka nego Sarajevo, krivicu ne treba tražiti u tim državama. Oni rade ono što je u njihovom interesu. Problem je u nama – u našoj nesposobnosti da izgradimo ozbiljnu, dugoročnu i hrabru vanjsku politiku.
Nije problem u tome što Beograd danas ima tople odnose s Emiratima (UAE). Problem je u tome što Sarajevo nema nikakve odnose. Dok srbijanski lideri intenzivno grade ekonomske i političke mostove, naši “diplomati” se natiču ko će prvi uslikati selfi ispred poznatije zgrade u Ujedinjenim Arapskim Emirata, Washingtonu ili Bruxellesu.
Ovo više nije ni diplomatija – ovo je dobro organiziran turistički aranžman, plaćen novcem građana BiH. Ako su Silajdžić i Šaćirbey u ratu pravili čuda bez resursa, današnji ambasadori i ministri uspijevaju da u miru – uz sve resurse i institucije – naprave apsolutno ništa.
Pogledajmo realnost: Ministarstvo vanjskih poslova BiH pod kontrolom Elmedina Konakovića nije donijelo ništa osim praznih parola o “jačanju međunarodnog ugleda”. Stranke Trojke dijele ambasadorske fotelje kao plijen, a HDZ ih koristi da uhljebi vlastite poslušnike. Karijerni diplomati su svedeni na statiste, dok rodbina i stranački poslušnici uživaju u luksuzu na račun građana.
Bosna i Hercegovina ima historijsku šansu da svoju međunarodnu poziciju gradi kroz veze sa Bliskim istokom izrazito sa Ujedinjenim Arapskim Emiratima . Ali ta šansa se sistematski ubija u kabinetima političkih stranaka koje diplomatiju svode na banalnu raspodjelu fotelja.
A narod? On plaća cijenu – izolaciju, poniženje i potpunu nevidljivost države na međunarodnoj sceni.
Bosna i Hercegovina je jednom već pokazala da može voditi veliku diplomatiju čak i u najtežim okolnostima. Danas, u vremenu mira, nema opravdanja za ovakvu pasivnost.
