"Iranski Batak" uključuje Trumpove nasljednike: Vancea na prvoj liniji, Rubioa usred pritiska na NATO
Kriza s Iranom postaje veliki politički test za dvije ličnosti koje je Donald Trump projektovao kao svoje nasljednike: potpredsjednika J.D. Vancea i državnog sekretara Marca Rubia. Obojica su direktno uključeni u situaciju koja, prema medijskim ocjenama, poprima karakteristike "neuspjelog primirja", stvarajući tenzije ne samo globalno, već i unutar samog američkog konzervativnog MAGA tabora.
Najkomplikovanija uloga povjerena je JD Vanceu, koji je, prema nedavnim izvještajima, zadužen za pregovore s Iranom, uz posredovanje Pakistana. Ovaj razvoj događaja dolazi u vrijeme kada se sam Vance smatra jednim od najsnažnijih glasova protiv vojne intervencije, povezanog s izolacionističkim krilom doktrine "Amerika na prvom mjestu".
Tokom svoje političke karijere, Vance je bio otvoreni kritičar dugotrajnih vojnih angažmana SAD-a na Bliskom istoku, nazivajući ih "beskrajnim ratovima". Poistovjećivan je s Trumpovim pristupom iz 2015-2016, kada se ovaj protivio intervencijama prethodnih administracija. Prema nekim izvještajima u američkim medijima, Vance je također pokušao uvjeriti Trumpa da izbjegne vojno učešće u Iranu.
Međutim, on je sada u središtu diplomatskog procesa, u ulozi koja se suočava s mnogim izazovima. Nije jasno hoće li fizički putovati u Islamabad, jer postoje sigurnosne zabrinutosti, dok je nedavno bio u Budimpešti u znak podrške mađarskom premijeru Viktoru Orbanu.
Situaciju dodatno komplikuju podjele unutar samog američkog konzervativnog tabora. Dio baze MAGA i utjecajne ličnosti poput Tuckera Carlsona i Megyn Kelly optužuju izraelskog premijera Benjamina Netanyahua za "sabotiranje primirja", naglašavajući da nastavak vojnih operacija na jugu Libana potkopava pregovore.
S druge strane, Trumpova administracija zauzima bliži stav prema Izraelu. Američki predsjednik je izjavio da Liban nije uključen u sporazum, čime podržava Netanyahuovu liniju. To stavlja Vancea u tešku poziciju između domaćeg političkog pritiska i zvanične linije Bijele kuće.
U tom kontekstu, Vance je signalizirao mogućnost smanjenja napetosti, nagovještavajući da bi Izrael mogao "obustaviti operacije" u Libanu, ali bez direktnog protivrječenja Trumpovom stavu. Međutim, pregovori počinju na teškom terenu i s niskim očekivanjima.
Kriza se također odvija u neobičnoj klimi unutar Sjedinjenih Američkih Država, gdje je javno mnijenje od samog početka pokazivalo protivljenje ratu. Za razliku od prethodnih sukoba poput Vijetnama ili Iraka, gdje je protivljenje s vremenom raslo, ovaj put je skepticizam bio trenutan.
Istovremeno, agresivnije krilo unutar američke politike optužuje Trumpa da se prerano povlači, "ostavlja posao nedovršenim" i daje Iranu prostor da vrši pritisak u Hormuškom moreuzu.
Dok se Vance suočava s ovim višestrukim pritiskom, uloga Marca Rubia djeluje povučenije, ali ne i manje važno. Kao državni sekretar i istovremeno šef Vijeća za nacionalnu sigurnost, doprinio je održavanju zajedničkog fronta s arapskim zemljama i diplomatskoj izolaciji Irana u UN-u.
Međutim, Rubio je bio uključen i u još jedno osjetljivo pitanje: odnose s NATO-om. Na sastanku s generalnim sekretarom Markom Rutteom u Washingtonu, američka administracija je signalizirala mjere protiv evropskih saveznika koji nisu podržavali operacije protiv Irana.
Prema logici Bijele kuće, Evropa ima najviše koristi od sigurnosti energetskih ruta poput Hormuškog moreuza, ali nije proporcionalno doprinijela. U tom kontekstu, razmatrana je mogućnost zatvaranja nekih američkih vojnih baza u zemljama poput Španije i premještanja trupa u proameričkije zemlje poput Poljske i baltičkih država.
Ova situacija vraća poznate historijske tenzije unutar NATO-a, odražavajući podjele koje su se pojavile i u prethodnim krizama, od Jomkipurskog rata do intervencije u Iraku 2003. godine.
Trenutni razvoj događaja pokazuje da kriza s Iranom nije samo geopolitičko pitanje, već i test za unutrašnju političku ravnotežu u SAD-u i za transatlantske odnose, dok pregovori ostaju neizvjesni i komplicirani.
