Ne samo nafta i plin, sukob na Bliskom istoku ugrožava i vodne resurse. Posljedice napada na postrojenja za desalinizaciju i tri moguća scenarija prema mišljenju stručnjaka
Dok je globalna pažnja i dalje usmjerena na Hormuški moreuz, jednako važna mreža postala je meta sukoba na Bliskom istoku: mreža vode. Nekoliko napada pogodilo je postrojenja za desalinizaciju u Iranu, Bahreinu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Kuvajtu, i iako dosadašnji utjecaj nije bio destabilizirajući, pokazali su da vodni resursi mogu postati strateški cilj, baš kao i nafta, ako ne i više. Jer ako je nafta neophodna, voda je nezamjenjiva.
„Posljedice napada na vodu su potencijalno ogromne i uticale bi na sve sektore funkcionisanja države istovremeno“, upozorava Filippo Menga, profesor geografije na Univerzitetu u Bergamu i direktor časopisa Politička geografija.
U Kuvajtu se oko 90% vode za piće proizvodi desalinizacijom; u Kataru i Omanu preko 85%; u Saudijskoj Arabiji polovina potreba; a u Ujedinjenim Arapskim Emiratima 42%. Nije slučajno da istraživači ove zemlje nazivaju „kraljevstvima slane vode“ ili „hidrauličkim režimima“: ekonomijama čiji opstanak zavisi od sposobnosti pretvaranja morske vode u vodu za piće.
Danas duž obale Perzijskog zaljeva postoji više od 400 objekata koji pretvaraju morsku vodu u vodu za piće, garantujući egzistenciju desetina miliona ljudi. Bilo bi potrebno samo nekoliko dana bez desalinizacije da metropole poput Dubaija ili Abu Dhabija postanu nenastanjive, prazne i paralizirane. Ovo je najmanje vidljiv, ali potencijalno najeksplozivniji front koji bi se mogao otvoriti u sukobu, posebno na Bliskom istoku (ali ne samo tamo), pri čemu bi se voda transformirala u novo oružje.
Ovisnost zemlje o vodnim resursima tako postaje slaba tačka. Prema Mengi, scenario za ovu regiju, jednu od najsušnijih na svijetu, je jasan: oduzimanje vode metropolama poput Dubaija, Dohe ili Kuvajta znači prisiljavanje na evakuaciju u roku od pet ili šest dana, ne sedmica, već dana.
Slabost je također povezana s još jednim faktorom. Postrojenja za desalinizaciju, kao i veće strukture poput brana, lake su mete za napad, a teške za odbranu, jer su brojna i raštrkana po teritoriji, kao i izloženija, budući da su do sada smatrana civilnom infrastrukturom, a ne vojnim ciljevima.
„Zaštititi stotine instalacija raširenih hiljadama kilometara obale jednostavno je nemoguće“, ističe Menga, dodajući da „ove infrastrukture nisu dizajnirane da izdrže napade“.
Već tokom Prvog zaljevskog rata početkom 1990-ih, namjerno bacanje velikih količina nafte u more od strane iračkih trupa predvođenih Sadamom Huseinom nije bilo slučajno, već je imalo za cilj da Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu onemoguće dobijanje vode za svoja postrojenja za desalinizaciju, prisiljavajući ove zemlje da se godinama oslanjaju na uvoz u hitnim slučajevima. Upotreba vode kao oružja stoga predstavlja novi scenario, pun neizvjesnosti.
Tri scenarija u slučaju napada vodom
Iako je teško predvidjeti razvoj sukoba, prema Mengi, mogu se pojaviti tri scenarija, od najmanje ekstremnog do najrazornijeg.
Prvi scenario je „demonstrativni“, gdje se događaju ograničeni i simbolični napadi koji demonstriraju ranjivost bez stvarnog poremećaja opskrbe vodom. U ovom slučaju, posljedice bi bile uglavnom psihološke i ekonomske: široko rasprostranjeni strah, povećani troškovi sigurnosti i premještanje vodnih resursa iz drugih sektora, s posljedicama po proizvodnu aktivnost.
Drugi scenario je srednji, ali već destabilizirajući. Dovoljno je uništiti veliko postrojenje i zaustaviti ga na nekoliko sedmica da izazove lančanu krizu, s hitnim uvozom vode, privremenim evakuacijama u velikim gradovima, pritiskom na vlade i kretanjem stanovništva. U visoko urbaniziranim kontekstima okruženim pustinjom, grad je sve, a bez vode, prestaje postojati.
Treći scenario je najekstremniji i onaj koji je historija do sada izbjegla. U ovom slučaju, voda bi postala sistematska meta, baš kao i vojne baze i energetska infrastruktura. Postrojenja, vodovodi, brane i sistemi za prečišćavanje bi bili namjerno ciljani.
„To je scenario koji se približava humanitarnom kolapsu“, naglašava Menga, definirajući ga kao „biocid“, odnosno uništavanje minimalnih uvjeta za život. Dok utjecaj na energetsku infrastrukturu utječe na ekonomiju, utjecaj na vodnu infrastrukturu imao bi mnogo razornije posljedice.
Voda kao politički detonator
Nestašica vode nije samo ranjivost u vrijeme sukoba, već i faktor ubrzavanja političke nestabilnosti. Iran je značajan primjer. Između 1970. i 2017. godine, dostupnost vode po glavi stanovnika smanjila se za 58%, dok se preko 90% resursa slatke vode koristi u poljoprivredi.
Prema Mengi, zemlja je prošla kroz političku krizu koja je također povezana s ovom situacijom. „Iran je proživljavao unutrašnju krizu koja nije potpuno odvojena od onoga što se danas dešava. Zemlja je već bila u fazi slabosti zbog vode. Prošle jeseni se govorilo o evakuaciji glavnog grada, upravo zato što vodni resursi više nisu bili dovoljni. Kada država ne uspije obezbijediti vodu, već je podbacila u očima stanovništva.“
U autoritarnim kontekstima, gdje su mnoge slobode ograničene, pristup vodi ostaje jedno od osnovnih obećanja države. Kada ovo obećanje ne uspije, legitimnost vlasti se dovodi u pitanje. Ovdje borba za vodu poprima šire dimenzije.
U tom kontekstu, zemlje poput Italije izgledaju favorizovanije. Dostupnost prirodnih vodnih resursa, podzemnih voda, rijeka i jezera čini upotrebu desalinizacije marginalnom. Međutim, lekcija iz Meksičkog zaliva je jasna: voda, koja se često uzima zdravo za gotovo, može brzo postati najstrateškiji i možda najopasniji resurs od svih.
