Veliki park u samom srcu Sarajeva, nekada omiljeno mjesto za odmor, šetnju i bijeg od gradske vreve, jutros izgleda kao zapuštena deponija. Smeće razbacano po travnjacima, kante koje već odavno ne mogu primiti ni papir više, a okolina djeluje kao da je zaboravljena od svih – i nadležnih službi i građana.
Iako je uvođenjem zabrane pristupa vlasničkim psima najavljeno kako će park napokon izgledati „uređenije“, stvarnost je pokazala suprotno – nered je gori nego ikad. Umjesto pasa, sada su glavni "problem" očito ljudi koji se ponašaju kao da im je svejedno gdje završava njihovo smeće, i radnici gradskih službi čije prisustvo, barem na ovom mjestu, niko ne osjeća.
Ne može se zanemariti ni uloga Vlade Kantona Sarajevo, kako sadašnje, tako i onih koje su dolazile i odlazile bez konkretne akcije. Godinama slušamo floskule o podizanju svijesti građana i ekološkoj odgovornosti, a rezultati su – park koji liči na smetljište. I gdje je sada obećanje premijera Nihada Uka da će Sarajevo postati čist grad? Čini se da je to ostalo samo na papirima predizbornih govora.
Zabrana pristupa psima – čemu?
Načelnik Općine Centar Srđan Mandić obrazložio je raniju odluku o zabrani pristupa vlasničkim psima u Veliki park pozivajući se na blizinu Spomenika ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva, mezarja policajaca poginulih u akciji „Trebević 93“ i emotivne skulpture "Nermine, dođi...". Namjera možda jeste bila plemenita, ali efekat zabrane je, blago rečeno, ništavan – jer oni koji prave nered nisu psi, nego ljudi.
Fotografije iz parka to zorno potvrđuju – nema pasa, nema ni odgovornosti. Samo pretrpani kontejneri, kese raznesene po travi i opći nemar koji se širi poput zaraze.
I dok se nadležni međusobno prebacuju odgovornost i objašnjavaju šta su "planirali" uraditi, građani su ostavljeni u parku koji sve manje liči na simbol zajedništva i poštovanja prema prošlosti, a sve više na simbol kolektivne nebrige.
Možda bi, ironično, park izgledao čistije da su psi još uvijek tu – jer oni barem ne ostavljaju za sobom prazne boce, omote i pikavce.
