Samit G7 nije bio samo sukob Donalda Trumpa i evropskih lidera. Kriza povjerenja koja dijeli Zapad u dva tabora i dovodi u pitanje međunarodni poredak izgrađen nakon Drugog svjetskog rata bila je jasno vidljiva...
U međunarodnoj politici postoje trenuci kada diplomate govore o ratovima, ekonomiji, oružju i savezima, ali u stvarnosti njihova briga je nešto mnogo jednostavnije i mnogo opasnije: povjerenje.
Samit G7 u Francuskoj održava se upravo u sjeni nepovjerenja. Ne zato što je Zapad izgubio moć. Ne zato što je izgubio bogatstvo. Ne zato što mu nedostaje oružja ili tehnologije. Već zato što prvi put od Drugog svjetskog rata glavni saveznici zapadnog svijeta više nemaju povjerenja jedni u druge.
Donald Trump nije stigao u Francusku kao neprikosnoveni vođa zapadnog tabora, već kao čovjek koji je doveo u pitanje gotovo svaku premisu na kojoj je taj tabor izgrađen. Decenijama su Sjedinjene Države garantovale evropsku sigurnost, podržavale slobodnu trgovinu, gradile međunarodne institucije i nametale ideju da su američki i evropski interesi fundamentalno usklađeni. Trump ruši ovu doktrinu kamen po kamen.
Za američkog predsjednika, savezi više nisu zajednice vrijednosti, već ugovori od interesa. NATO više nije strateška porodica, već račun koji se mora platiti. Odnosi s Evropom više nisu historijska obaveza, već ravnoteža dobitaka i gubitaka. Po njegovoj logici, svaki partner mora stalno dokazivati da zaslužuje američku podršku.
Ovakav pristup nije samo potresao Brisel. Potresao je i same psihološke temelje Zapada. Emmanuel Macron, Friedrich Merz i Keir Starmer se ne boje da bi Trump mogao izgubiti pregovore ili donijeti pogrešnu odluku. Boje se da Amerika možda više nije Amerika koju su poznavali. Boje se da je strateška garancija na kojoj je Evropa osamdeset godina gradila svoju sigurnost možda postala instrument političkog pritiska.
Zato je Ukrajina u središtu napetosti. Za Evropljane, rat protiv Rusije je egzistencijalni test. Za Trumpa, to je sukob koji se mora okončati po svaku cijenu, čak i ako to zahtijeva kompromise koje Evropa smatra neprihvatljivim. Dvije strane Atlantika više se ne svađaju oko taktike. Svađaju se oko samog značenja pobjede.
Ista stvar se dešava i sa Iranom. Vašington pregovara po logici brzog dogovora. Evropa želi duže procese, više garancija i više koordinacije. Amerikanci žele rezultate. Evropljani žele stabilnost. Jaz nije tehničke prirode. On je filozofski.
U pozadini se krije istina koju mnogi evropski lideri ne usuđuju javno artikulirati. Više se ne boje samo Vladimira Putina, Xi Jinpinga ili iranskih lidera. Počeli su se bojati strateške neizvjesnosti koja dolazi iz samog Washingtona. Zbog toga se u evropskim prijestonicama sve više govori o strateškoj autonomiji, nezavisnim odbrambenim industrijama i vojnim sposobnostima koje nisu u potpunosti ovisne o Sjedinjenim Državama.
Ovo nije obična diplomatska kriza. Diplomatske krize se rješavaju deklaracijama, samitima i kompromisima. Ovo je kriza povjerenja. A historija pokazuje da kada savezi izgube povjerenje u sebe, vojna i ekonomska moć nisu dovoljne da ih održe na okupu.
Ne odlučuje se samo o sudbini Ukrajine, Irana ili trgovinskih tarifa. Nešto fundamentalnije se testira. Testira se da li Zapad nastavlja postojati kao politička zajednica sa zajedničkim interesima ili se pretvara u grupu država koje dijele istu historiju, ali više ne istu viziju budućnosti.
Ovo je veliki paradoks našeg vremena. Dok Rusija, Kina i druge rivalske sile dovode u pitanje međunarodni poredak, najozbiljnija prijetnja koheziji Zapada ne dolazi izvana. Ona proizlazi iz međusobnog sumnjičavosti među samim saveznicima. A kada saveznici počnu sumnjati jedni u druge, historija rijetko donosi mirne završetke.
