Nakon što je slučaj Viaduct eksplodirao u javnosti kao otrežnjujuća demonstracija koliko građane može koštati jedna “fantomska investicija”, Republika Srpska ponovo stoji na ivici novih, potencijalno još skupljih arbitražnih sporova. Ovaj put mete su vjetropark Trusina u Nevesinju i RiTE Ugljevik u Rudom – projekti koji, iako predstavljeni kao strateški razvojni poduhvati, sve više liče na nastavak već viđene koncesijske šeme koja RS-u obećava samo jedno: finansijski ponor.
Šablon koji se ponavlja do apsurda
Obrasci koji se provlače godinama gotovo su identični: dodjela koncesije firmama ograničenog kapaciteta, nepoštivanje ugovora, naknadni sporovi, arbitražne presude i – na kraju – višemilionski iznosi koje plaća budžet. Kako god se okrene, građani RS-a postaju bankomat privatnih interesnih grupa koje u kontinuitetu profitiraju na propustima sistema.
Viaduct je postao simbol te prakse. Projekat koji nikada nije realizovan, koncesija koja nikada nije profunkcionisala, a arbitražna tužba koja je premašila 100 miliona KM postala je opomena šta se dešava kada se javni resursi tretiraju kao privatni sto za poker.
Ipak, umjesto promjene kursa, danas gledamo reprizu – čak i sa istim akterima koji se kao krug u igri monopola pojavljuju u svakom sporu.
Trusina i Ugljevik: nove mine u budžetu
Dok institucije RS-a i dalje insistiraju da sve rade “u skladu sa zakonom”, novi sporovi oko Trusine i RiTE Ugljevik otkrivaju da se nastavlja praksa sporazuma u kojima se RS bezuslovno obavezuje da će platiti svaku presuđenu odštetu, pa čak i izgubljenu dobit.
Drugim riječima – vlada unaprijed pristaje da izgubi, a sav rizik prebacuje na građane.
Dok se u projektima najavljuju vjetroenergija, termoelektrane, novi blokovi i navodne milijarde investicija, stvarnost je daleko mračnija: projekti ne napreduju, koncesije se krše, a "investitori" godinama ostvaruju jedinu opipljivu dobit – potencijal za masovne arbitraže.
Advokatski krug koji se ne mijenja
Posebno bode oči to što se u većini ovih slučajeva u ulozi pravnih zastupnika pojavljuju ista imena. Advokatske kancelarije i pojedinci koji su igrali ključnu ulogu u slučaju Viaduct sada se pojavljuju i u postupcima Trusina i Ugljevik, predstavljajući različite firme koje od RS-a potražuju desetine, pa i stotine miliona.
Šema se praktično sama piše: skromne firme, minimalni resursi, grandiozni zahtjevi za odštetu. U nekim slučajevima, investitori postoje samo na papiru – kao poštanski sandučići, kreirani da dočekaju odluku arbitraže.
Račun stiže – a nema ko da ga plati
Ako se sporovi nastave gubiti ovim tempom, RS će se ponovo morati zaduživati kako bi isplatila iznose koje će arbitraže odrediti. To znači samo jedno – nova zaduženja, novi krediti, novi pritisci na budžet, nova generacijska dugovanja koja će se vraćati decenijama.
Ono što je posebno opasno jeste sistemski karakter čitave priče. Ovo više nisu izolovani slučajevi. Ovo je model upravljanja javnim resursima u kojem su prirodna bogatstva, energija i energetski projekti pretvoreni u poligon za izvlačenje novca.
Ugljevik: simbol urušenog sistema
RiTE Ugljevik, umjesto da bude kičma energetske stabilnosti RS-a, postao je simbol svega pogrešnog: partijsko upravljanje, prezapošljavanje, zastoji u proizvodnji, koncesije dodijeljene pod sumnjivim okolnostima, afere, protesti radnika i projekti koji nikada nisu realizovani.
Umjesto kazni, neki koncesionari su nagrađeni ogromnim sumama. Umjesto izgradnje novih blokova, RS dobija nove dugove. Umjesto razvoja – stagnaciju i finansijski rizik koji raste iz godine u godinu.
Dvije istine, isti zaključak
Postoje samo dva moguća objašnjenja:
Ili su ove koncesije davane nesposobno i neodgovorno, bez ikakvog razumijevanja posljedica.
Ili su davane sa jasnom namjerom – da projekti propadnu, da se otvore sporovi, da se izvuku milioni.
Koji god scenarij bio tačan, rezultat je katastrofalan: stotine miliona javnog novca odlazi na “investicije” koje nikada nisu ni započele.
Zaključak koji se nameće: ovo nije greška, ovo je obrazac
Ono što se danas dešava sa Trusinom i Ugljevikom nije nikakav izuzetak. To je nastavak iste politike koja je već proizvela slučaj Viaduct, i koja će – ako se ne zaustavi – iznova generisati nove arbitraže i nova finansijska opterećenja.
Model je toliko jasan da više ne ostavlja prostor za slučajnost: koncesije se dodjeljuju firmama bez kapaciteta, projekti se ne realizuju, ugovori se raskidaju, pokreću se sporovi, advokati naplaćuju, a građani vraćaju.
A dok se javni resursi pretvaraju u privatne kase, ostaje samo jedno pitanje: koliko još ovakvih “projekata“ RS može izdržati prije nego što račun postane nepodnošljiv?
