Odluka da se mjesečna naknada za nezaposlene roditelje sa četvero i više djece zadrži na iznosu od 750 KM ponovo je otvorila pitanje odnosa entitetske vlasti prema socijalno najosjetljivijim kategorijama stanovništva.
Dok se iz institucija poručuje da je sistem podrške stabilan i fiskalno održiv, u javnosti sve glasnije odjekuje ocjena da se radi o mjeri koja sve teže prati stvarne ekonomske prilike.
U trenutku kada su troškovi života u stalnom porastu, a posebno cijene hrane i osnovnih potrepština, fiksirani iznos naknade postaje sve problematičniji. Iako je prilikom uvođenja ova mjera predstavljana kao značajan iskorak u podršci porodicama sa više djece, njen realni domet danas izgleda znatno skromnije nego u momentu donošenja.
Stabilnost sistema ili zamrzavanje realnosti
Zvanična obrazloženja vlasti zasnivaju se na tvrdnji da je riječ o zakonski definisanoj naknadi čiji se iznos utvrđuje u okviru budžetskih mogućnosti. Iz institucija poručuju da se ekonomska kretanja prate, ali da trenutno nema planova za povećanje.
Takav pristup u praksi znači da se socijalna davanja ne usklađuju automatski sa inflacijom, što dovodi do postepenog gubitka njihove realne vrijednosti. Dok se budžetska stabilnost ističe kao uspjeh, korisnici ove mjere suočavaju se sa sasvim drugačijom realnošću – sve manjom kupovnom moći.
Razlika između političke poruke i životne stvarnosti
Kada je naknada uvedena, njena vrijednost bila je približna tadašnjoj minimalnoj plati, što je davalo određenu logiku sistemu podrške. Međutim, rast minimalne plate u međuvremenu nije ispraćen korekcijom ove socijalne naknade, čime je nastao vidljiv nesklad u javnim politikama.
U političkom diskursu, ova mjera se i dalje predstavlja kao snažan oblik podrške porodicama. U stvarnosti, za mnoge korisnike ona sve teže pokriva osnovne mjesečne potrebe, posebno u uslovima kontinuiranog rasta cijena.
Socijalna politika bez automatizma
Jedan od ključnih problema leži u činjenici da ne postoji mehanizam automatskog usklađivanja ove vrste naknada sa troškovima života. Time se svaka eventualna promjena ostavlja isključivo u domenu političke odluke, što dodatno politizuje pitanje socijalne sigurnosti.
Takav model otvara prostor da socijalna politika postane zavisna od trenutnih budžetskih prioriteta, a ne od objektivnih potreba korisnika.
Tiha erozija standarda
Iako se broj korisnika ove naknade mjeri u hiljadama, širi efekat njenog neusklađivanja sa inflacijom osjeća se na nivou cijelog socijalnog sistema. Porodice sa više djece, koje prirodno imaju veće troškove života, posebno su pogođene ovim neskladom.
Vremenom, to dovodi do situacije u kojoj nominalna podrška ostaje ista, ali njena realna vrijednost opada, čime se smanjuje i njen stvarni efekat.
Između politike i stvarnosti
Održavanje naknade na istom nivou bez obzira na promijenjene ekonomske okolnosti otvara širu raspravu o prioritetima socijalne politike u Republici Srpskoj. Dok institucije insistiraju na fiskalnoj stabilnosti i zakonskim okvirima, realnost korisnika ukazuje na postepeno slabljenje efekta ove mjere.
U tom razmaku između političkih poruka i životne svakodnevice ostaje ključno pitanje – da li socijalne mjere zaista prate potrebe građana, ili samo održavaju formalni okvir podrške bez stvarnog unapređenja standarda.
