Izjava srbijanskog predsjednika nije gaf, već nastavak politike koja omalovažava muslimanske zajednice i svaki protest koji nije pod kontrolom vlade...
Izjava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića o građanskom protestu u Novom Pazaru, koji je opisao kao "mali" i "beznačajan", nije bila ni spontana ni nevina. Ona predstavlja političku liniju konsolidovanu godinama u Srbiji: omalovažavanje građanskog nezadovoljstva, trivijalizaciju društvenog bunta i izbjegavanje bilo kakve stvarne institucionalne odgovornosti. Kada predsjednik bira ironiju i ismijavanje suočen s protestom, on ne pokazuje samopouzdanje, već strah od procesa koji ne može kontrolisati.
Protest u Novom Pazaru nije bio ni etnički ni vjerski, uprkos pokušajima da se tako protumači. Bio je to direktna reakcija na administrativne odluke koje su pogodile studente i profesore, u vrijeme kada su univerziteti u Srbiji postali jedno od glavnih poprišta nezadovoljstva zbog zarobljavanja države. Ali činjenica da se ovaj protest održao u gradu s bošnjačkom većinom dala je Vučićevom odgovoru još problematičniji naboj: prezir prema periferiji, prema zajednicama koje tradicionalno nisu bile dio kruga moći i prema glasovima koji dolaze izvan Beograda.
U stvarnosti, Novi Pazar nije bio ni „mali“ ni „neznačajan“. Bio je to simptom dubokog društvenog umora od arogancije vlasti i od modela upravljanja koji ne priznaje dijalog, već samo disciplinu. Srpska politička historija jasno je pokazala da su studentski i građanski pokreti često preteče velikih političkih kriza. Upravo iz tog razloga, Vučićevu podrugljivu reakciju treba čitati kao znak nesigurnosti, a ne snage: samouvjerena vlada ne minimizira proteste, već pokušava da ih neutralizira kroz institucije i dijalog.
Za region,koji pomno prate dešavanja u Srbiji, slučaj Novog Pazara je poziv na buđenje. Država koja teži da bude faktor stabilnosti na Balkanu ne može graditi unutrašnju stabilnost omalovažavanjem svojih građana i ismijavanjem društvenog nezadovoljstva. Stabilnost koja se oslanja na prezir, strah i kontrolu medijskog narativa samo je lažni mir, osuđen na to da bude uništen u prvom ozbiljnom trenutku krize.
Na kraju krajeva, Novi Pazar nije bio periferna epizoda na političkoj mapi Srbije. Bio je to jasan odraz načina na koji današnja vlada vidi građanina: kao figuru, a ne kao faktor. I kad god vlada odluči da se smije protestu, to je obično zato što shvata da je njena poruka ozbiljnija nego što želi priznati.
