Izjava Aleksandra Vučića da je protest u Novom Pazaru bio „uspješan samo u turističkom smislu“ nije lapsus, niti nespretna metafora.
To je politička poruka, pažljivo izgovorena s visine moći, upućena svima koji još vjeruju da u Srbiji postoji prostor za otpor, dijalog i društvenu odgovornost. U jednoj rečenici, predsjednik države sveo je studentski bunt, egzistencijalni strah više od 200 mladih ljudi i otkaze za 30 profesora – na promet u pitarama i buregdžnicama.
Poruka je jasna: ako niste masovni, niste bitni. Ako ne rušite sistem, sistem će ismijati vas.
KAD VLAST BROJI PITE, A NE LJUDE
Nazvati protest „malobrojnim i besmislenim“ dok se radi o konkretnim ljudskim sudbinama znači svjesno minimizirati problem. Više od 200 studenata ostalo je bez statusa, desetine profesora bez posla, a cijeli univerzitet gurnut je u stanje institucionalne neizvjesnosti. No, u Vučićevom narativu to nije društveni problem – to je kulisa za političku ironiju.
Time predsjednik Srbije ne polemizira s argumentima, nego sramoti sam čin pobune. Umjesto pitanja zašto su studenti na ulici, on nudi računicu o broju učesnika i potrošnji bureka. To nije samo bahatost – to je strategija.
„MIRNO JE BILO“ – NAJOMILJENI EPITAF VLASTI
Vučićeva rečenica da je „sve proteklo mirno i da vjeruje da će tako biti i ubuduće“ zvuči gotovo prijeteće u svojoj smirenosti. U prevodu: protesti su dozvoljeni dok ne znače ništa. Dok su mali, lokalni, ismijani i politički bezopasni – mogu postojati. Čim postanu ozbiljni, sistem ima druge mehanizme.
Mir se ovdje ne slavi kao demokratska vrijednost, nego kao dokaz beznačajnosti. To je stari autoritarni refleks: pravi protest je onaj koji vlast ne može ignorisati. Sve ostalo je folklor.
NOVI PAZAR KAO POLITIČKI LAKMOUS PAPIR
Novi Pazar nije izabran slučajno. To je grad koji vlast godinama tretira kao periferiju – političku, ekonomsku i simboličku. Kad se tamo pobune studenti, poruka Beograda je cinična: „možete vikati, ali vas ne čujemo“.
Vučićeva izjava nije samo uvreda studentima, nego i cijelom gradu. Ona šalje signal da su problemi izvan centra moći trivijalni, lokalni i nevažni za „veliku sliku“. A ta velika slika, po logici vlasti, ne uključuje ni univerzitete, ni akademsku slobodu, ni budućnost mladih – osim ako su potpuno lojalni.
„ILI ONI ILI MI“ – SLOGAN KOJI JE ZABOLIO
Ironično, upravo slogan protesta – „Ili oni ili mi“ – najviše boli vlast. Ne zbog broja ljudi, nego zbog jasnoće poruke. To više nije molba, nego linija razdvajanja. I zato Vučić reaguje s podsmijehom, jer zna da je podsmijeh najbrži način da se obesmisli opasna ideja.
Ali istorija pokazuje da se protesti ne mjere prvim danom, niti brojem sendviča ili pita. Mjere se dubinom nezadovoljstva koje stoji iza njih. A kad predsjednik države osjeti potrebu da ih komentariše – znači da ipak nisu bili nevidljivi.
KAD SE BUDUĆNOST SMIJE, A SISTEM ŠUTI
U zemlji u kojoj predsjednik ismijava studente umjesto da razgovara s njima, problem odavno nije broj učesnika na protestu. Problem je vlast koja mlade vidi kao statističku grešku, a obrazovanje kao trošak.
Danas su to „turistički protesti“. Sutra će, možda, biti „neposlušna generacija“. A prekosutra – još jedan talas odlazaka, prazni fakulteti i država koja se pita gdje su joj nestali mladi.
Ali barem će pite, po svemu sudeći, i dalje dobro ići.
