Godina je 2008. Srbija se budi uz politički potres — dvojac Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić preko noći objavljuju da napuštaju Vojislava Šešelja i njegovu radikalnu ideologiju.
Pred kamerama, uz teatralne geste, javno se “odriču” svog političkog mentora. Bila je to priča o navodnom prosvjetljenju, o shvatanju “grešaka iz prošlosti” i putu ka evropskim integracijama. I mnogi su im povjerovali.
Uz asistenciju međunarodnih političkih pokrovitelja, od Angele Merkel pa do balkanskih “deal-makera” poput Mila Đukanovića, naprednjaci su dobili priliku da sebe predstave kao modernizovanu, reformatorsku snagu koja će Srbiju povesti u novo doba. Došli su na vlast uz obećanja o promjenama, ekonomskom napretku, jačanju institucija i evropskoj budućnosti.
Međutim, iza kulisa se odvijao sasvim drugačiji proces. Već 2014. godine, nakon što su učvrstili svoju poziciju, krenula je tiha, ali sistematska operacija povratka na staru matricu — onu radikalsku. Uspostavljena je potpuna kontrola nad institucijama, medijima i bezbjednosnim strukturama. Kultura političkog dijaloga zamijenjena je brutalnom retorikom i vrijeđanjem svih koji misle drugačije.
Srbija na autopilotu autoritarizma: od “Ćacilenda” do importovanog nacionalizma u BiH
Ubrzo su se pojavile iste one metode koje su obilježavale radikalnu školu: progon nezavisnih novinara, kriminalizacija opozicije, stvaranje klime straha. Javne funkcije počeli su da popunjavaju podobni, a ne sposobni — poslušnici bez iskustva i znanja, ali sa bezrezervnom odanošću partiji i njenom vođi.
Ekonomija je postala poligon za partijsku privatizaciju i bogaćenje odabranih, dok je država tonula u dugove. Istovremeno, spoljnopolitička scena pretvorena je u pozornicu na kojoj se glumi otpor velikim silama, a zapravo se, iza zatvorenih vrata, pristaje na sve ključne ustupke, uključujući povlačenje države sa Kosova.
Retorika “odbrane nacionalnih interesa” postala je samo dimna zavjesa za unutrašnju eroziju demokratije. Izmišljali su se neprijatelji — domaći izdajnici i strani zavjerenici — kako bi se održala mobilizacija pristalica i opravdala sve veća represija.
Danas, 2025. godine, maska je definitivno pala. Naprednjaci su završili puni krug i vratili se tačno tamo odakle su krenuli — u ideološki i politički zagrljaj radikalizma iz kojeg nikada suštinski nisu ni izašli. Razlike između Aleksandra Vučića i Vojislava Šešelja svode se na nijanse stila i retorike, dok je suština ista: apsolutna kontrola, eliminacija političke konkurencije i beskrajna propaganda.
Za mnoge, ovo nije nikakvo iznenađenje. Gusjenica se nikada nije pretvorila u leptira — samo je promijenila boju kako bi preživjela. I sada, kada više nema potrebe za maskiranjem, naprednjaci slobodno paradiraju u svojim starim radikalskim bojama. Možda je jedino što preostaje da se održi i formalna ceremonija povratka u Srpsku radikalnu stranku — uz poziv svim onima koji su u međuvremenu glumili da su drugačiji, a zapravo su cijelo vrijeme ostali isti.
