U zemlji gdje korupcija ima pasoš, a političari bankovne račune u četiri vremenske zone, hiljade penzionera Federacije BiH broji sitniš ne bi li preživjeli još jedan mjesec.
Njihove penzije su uvreda, njihova svakodnevnica je mučenje, a njihov tretman — državni zločin iz nehata.
Poniženje je postalo svakodnevna norma. Penzioneri koji su izgradili fabrike, puteve, gradove, koji su učili generacije, liječili bolesne, branili državu — danas sjede u hladnim stanovima, razbijenih koljena i praznih frižidera. Dok izabrani dužnosnici voze službene limuzine, piju vina s etiketom koje stariji građani ne mogu ni pročitati, a kamoli izgovoriti, ovi ljudi računaju da li će preživjeti mjesec s 538 KM.
Zakon o PIO sistemu u Federaciji BiH, koji bi trebao biti mehanizam socijalne sigurnosti, danas je mehanizam sistematskog uništavanja dostojanstva. Redovna usklađivanja penzija, navodno vezana za bruto domaći proizvod i opći indeks potrošačkih cijena, predstavljaju savršeno osmišljen matematički trik koji skriva stvarnu inflaciju i porast cijena osnovnih životnih namirnica.
Jer šta znači "indeks potrošačkih cijena" kad obuhvata i telefone, odjeću, turističke aranžmane i druge stavke koje penzioner ne vidi ni na reklami, a kamoli u stvarnom životu? Šta znači porast penzije od 25 KM kad lijek za pritisak poskupi za 30? Kad cijene hrane skaču iz dana u dan, a grijanje postaje luksuz?
Predstavnici Saveza udruženja penzionera FBiH, očajnički tražeći bar trunku odgovornosti od onih koji se kunu u socijalnu pravdu samo pred izbore, održali su sastanak s nekolicinom federalnih poslanika. Njihova molba nije bila politički pamflet, nego krik preživjelih: “Uvedite nove indekse. Pogledajte stvarni život. Uzmite u obzir hranu, lijekove, grijanje. Gledajte ljude, ne procente.”
Zatražili su i hitnu tematsku sjednicu federalnog Parlamenta, jer redovni put više ne funkcioniše. Jer vrijeme im curi. I ne mogu čekati još jedno izborno obećanje, još jednu jednokratnu pomoć koja dođe kao milostinja pred birališta, kao korica hljeba pred kamerama.
Jer sistem koji nudi jednokratnu pomoć penzionerima nije socijalno osjetljiv, nego ciničan. To je sistem koji gasi požare benzinom, koji gura milostinju umjesto pravde, i koji se ponaša kao da su stariji građani teret, a ne temelj na kojem sve stoji.
A gdje je ostatak društva? Gdje su mlađe generacije? Zar je normalno da šutimo dok naši roditelji i djedovi traže hljeb na sniženju? Dok stotine njih svaki dan traže lijek koji im može spasiti život, ali ga ne mogu platiti?
Danas se niko ne buni kad penzioner čeka tri sata u redu u javnoj kuhinji. To je postalo normalno. Ali to nije normalno. To je društveni sunovrat. To je poraz ideje da država služi čovjeku. To je sramota koja će u historiji stajati kao znak našeg kukavičluka.
Dok mladi masovno napuštaju zemlju, penzioneri ostaju — ne zato što žele, već zato što nemaju kud. A oni koji su ih doveli u ovakvo stanje i dalje zveckaju praznim frazama i kalkulacijama u Parlamentu.
Možda će neko reći da penzioneri nemaju političku snagu. Ali imaju nešto jače — imaju pravo. Pravo da traže život dostojan čovjeka. Pravo da se ne boje svakog prvog u mjesecu. Pravo da ih država poštuje, a ne koristi kao izbornu monetu.
Jer kada država zaboravi svoje starce, ona više nije država. Ona je samo grubo organizovana pljačka.
