Nije ovo priča o fudbalu.
Nije čak ni priča o jednoj zabrani.
Ovo je priča o Bosni i Hercegovini u malom. O zemlji u kojoj političke elite tri decenije uspijevaju uvjeravati javnost da su ugrožene, dok istovremeno upravljaju institucijama, budžetima i javnim prostorom.
Jer dok traje još jedna rasprava o navodnoj ugroženosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, u Vitezu i Kiseljaku zabranjeno je organizirati javno gledanje utakmica fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Na gradskim trgovima.
Na trgovima izgrađenim novcem svih građana.
I upravo u toj slici staje čitava politička filozofija koja je obilježila posljednjih trideset godina: država čijim novcem upravljaš i iz čijih budžeta crpiš političku moć, postaje država čije simbole ne želiš u javnom prostoru.
A onda nam isti politički akteri iznova objašnjavaju ko je u Bosni i Hercegovini ugrožen.
Zaboravimo na trenutak političke parole.
Pogledajmo brojke.
Srednjobosanski kanton, prema popisu stanovništva iz 2013. godine, imao je oko 58 posto Bošnjaka i 38 posto Hrvata. U međuvremenu su obje zajednice pogođene iseljavanjem, ali procjene pokazuju da Bošnjaci i dalje čine demografsku većinu.
Istovremeno, HDZ BiH u Skupštini SBK ima 36,6 posto zastupničkih mjesta.
Na prvi pogled, ništa neobično.
Ali kada pogledate izvršnu vlast, dolazite do sasvim drugačije slike. Od osam ministarstava u Vladi SBK, pet kontrolira HDZ. Upravo ta ministarstva raspolažu najvećim dijelom kantonalnog budžeta.
Budžet SBK za 2026. godinu iznosi 471 milion KM.
Ministarstva pod kontrolom HDZ-a upravljaju sa oko 420 miliona KM.
Gotovo 89 posto ukupnog budžeta.
Tri ministarstva koja pripadaju SDA raspolažu sa preostalih 51 milion KM.
Drugim riječima, politička stranka koja godinama gradi narativ o vlastitoj ugroženosti upravlja gotovo kompletnim finansijskim i institucionalnim aparatom jednog kantona.
Ko je onda ovdje obespravljen?
Ko je marginaliziran?
I ko je zapravo šampion vlasti?
Posebno je važno pogledati resor obrazovanja.
Jer upravo se tu odlučuje kakvu će zemlju mladi ljudi osjećati svojom.
Srednja Bosna već decenijama živi posljedice sistema poznatog kao "dvije škole pod jednim krovom". Djeca se obrazuju prema različitim nastavnim planovima, odrastaju u paralelnim obrazovnim svjetovima i vrlo rijetko imaju priliku razvijati zajednički identitet građana iste države.
Branioci takvog sistema tvrde da se njime štiti nacionalni identitet.
Kritičari odgovaraju da se tako proizvode generacije koje jedne o drugima znaju sve manje i kojima Bosna i Hercegovina postaje sve apstraktniji pojam.
Rezultat je vidljiv.
Mladi odlaze.
U Hrvatsku.
Njemačku.
Austriju.
A političke elite nam zatim njihovo iseljavanje predstavljaju kao konačni dokaz vlastite ugroženosti.
U toj priči ne može se izbjeći ni odgovornost bošnjačkih političkih stranaka.
SDA i HDZ već trideset godina dijele vlast u Srednjoj Bosni. Trideset godina pristajanja na političke aranžmane koji se predstavljaju kao nužnost stabilnosti.
Trideset godina kompromisa.
I trideset godina šutnje.
Danas, kada se zabrani javno gledanje utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine, mnogi izražavaju šok.
Ali zašto?
Zar ovo nije logičan epilog sistema koji se godinama održava političkom trgovinom, raspodjelom resora i prešutnim dogovorima?
Zabrana nije incident.
Ona je simbol.
Simbol zemlje u kojoj se patriotizam često ismijava, a budžetska moć koncentrira u rukama onih koji najglasnije govore o vlastitoj ugroženosti.
Naravno, Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu isto što i HDZ. Kao što ni Bošnjaci nisu isto što i SDA. Političke stranke ne predstavljaju automatski cjelokupne narode.
Ali političke stranke moraju odgovarati za svoje politike.
A brojke, koliko god bile neugodne, ostaju neumoljive.
Ako upravljate finansijama, obrazovanjem, zdravstvom i ključnim polugama vlasti, teško je uvjerljivo tvrditi da ste obespravljeni.
Ako kontrolišete najveći dio budžeta, a istovremeno govorite da ste sistemski potlačeni, građani imaju pravo postaviti pitanje: govori li ovdje stvarnost ili politički narativ?
I zato možda najvažnije pitanje nije zašto je zabranjeno gledanje utakmice reprezentacije Bosne i Hercegovine.
Pravo pitanje glasi:
Kako smo trideset godina pristajali da nam takve zabrane postanu normalne?
Jer država ne nestaje odjednom.
Ona nestaje svaki put kada građani prihvate da je sasvim normalno da se na javnom trgu, izgrađenom njihovim novcem, ne može gledati reprezentacija njihove zemlje.
