Guardian je doveo u pitanje tvrdnje Donalda Trumpa o njegovom zdravlju, što odražava rastuću zabrinutost američke javnosti. Analiza Gaby Hinsliff ispituje rizik da bi donošenje odluka moćnog lidera moglo biti pogođeno oslabljenom prosudbom, te praktična ograničenja ustavnih mehanizama za rješavanje ove situacije. U kontekstu međunarodnih kriza, autorica naglašava da transparentnost i institucionalna odgovornost ostaju ključne...
Donaldove kognitivne sposobnosti su nevjerovatne. Tako nevjerovatne! Tako briljantne! Mnogo bolje od bilo kojeg drugog "ludog" predsjedničkog kandidata kojeg možete imenovati, barem prema samom Trumpu, koji se prošle sedmice ponovo pohvalio da je nekoliko puta "savršeno položio test koji je vrlo težak za mnoge ljude". (Vjerovatno je mislio na test za blago kognitivno oštećenje kod starijih osoba.)
Naravno, 79-godišnji lider slobodnog svijeta nedavno je prekinuo sastanak kabineta usred rata kako bi detaljno govorio o razgovoru koji je navodno vodio sa šefom kompanije koja proizvodi markere marke Sharpie, u vezi sa snabdijevanjem predsjedničke administracije specijalnim olovkama za koje kompanija tvrdi da ih nije mogla pronaći u svojim zapisima.
I ispričao je nejasnu šalu o Pearl Harboru tokom konferencije za novinare s japanskim premijerom. Hormuški moreuz nazvao je "Trumpovim moreuzom", prije nego što je dodao da je to bilo apsolutno namjerno jer "kod mene nema slučajnosti".
Ali u svakom slučaju, da budem jasan, njegovo mentalno stanje je odlično. Najbolje!
Zamislite, međutim, da to nije slučaj. Pretpostavimo, radi argumentacije, da 61 posto Amerikanaca (prema anketi Reutersa i Ipsosa) koji misle da je njihov predsjednik postao nepredvidljiviji tokom godina i 56 posto koji ne vjeruju da ima mentalnu oštrinu da se suoči s izazovima (prema anketi Washington Posta) nisu u krivu.
Pretpostavimo da su, kao što se dogodilo s osamdesetogodišnjim Joeom Bidenom, milioni Amerikanaca putem televizijskih ekrana osjetili nešto što je zapravo utjecalo na predsjednikovu sposobnost da pošalje hiljade mladića u moguću smrt na Bliskom istoku, bez obzira na to da li se to može klasificirati kao klinička dijagnoza.
Zamislite da su u pravu kada sumnjaju da životi bezbrojnih ljudi širom svijeta zavise od nekoga čija prosudba možda nije u potpunosti pouzdana, uključujući 45 miliona ljudi za koje se procjenjuje da su u opasnosti od akutne gladi ako poljoprivrednici ne dobiju dovoljno gnojiva, ključnog nusprodukta sada ozbiljno problematične plinske industrije Perzijskog zaljeva.
Šta bi bilo potrebno, hipotetički, da sistem prkosi volji izabranog predsjednika?
Čudno je da je ovo postala tema koja je, naizgled, previše osjetljiva za javnu raspravu, s obzirom na to šta je u pitanju.
Iako SAD imaju sistem kontrole i ravnoteže kako bi spriječile predsjednika da skrene s puta, nijedna od ovih zaštitnih mjera ne djeluje nepogrešivo. Posljednja zaštita je zahtjev da se prije objave rata zatraži odobrenje Kongresa, što bi moglo okončati ovaj sukob i spriječiti druge u budućnosti.
Trump je otišao toliko daleko da je pripremio gotovo 10.000 vojnika za raspoređivanje na Bliskom istoku za invaziju bez ovog odobrenja, a tako veliki broj vojnika mogao bi stvoriti vlastitu dinamiku u sukobu (iako Trump možda samo blefira o zauzimanju otoka Kharg, središta iranske naftne industrije, a Iranci to možda ne znaju).
Valovi uzbune konačno se pojavljuju unutar Republikanske stranke, nakon povjerljivog brifinga za zakonodavce prošle sedmice, nakon kojeg je zastupnica Nancy Mace iz Južne Karoline upozorila da vojni ciljevi koji su im dati nisu oni koji su predstavljeni biračima.
Ali za sada, Wall Street se čini kao moćniji kontrolni faktor od Washingtona, a trgovci navodno pokušavaju izračunati koliko bi tržišta morala pasti da bi Trump odstupio.
Ako sve ostalo ne uspije, prema 25. amandmanu, predsjednik može biti smijenjen s dužnosti ako se potpredsjednik i većina kabineta slože da on nije sposoban služiti. Ali u praksi se ovo obično koristi samo privremeno i uz predsjednikov pristanak, kao u slučaju Georgea W. Busha dok je bio pod anestezijom tokom operacije.
Čak ni medicinski pregledi koje američki predsjednici redovno podvrgavaju ne garantuju potpunu transparentnost, a pravi obim Bidenove slabosti postao je jasan tek nakon što je odustao od kandidature za drugi mandat.
Slično tome, javnost nije znala sve do njegove smrti da je predsjednik John F. Kennedy koristio kombinaciju amfetamina i steroida tokom Kubanske raketne krize, baš kao što Britanci u to vrijeme nisu znali da je Winston Churchill mnogo pio ili da je Harold Wilson vjerovatno patio od pojave demencije u svojim posljednjim danima u Downing Streetu.
U praksi, ustavna zaštita je jaka samo onoliko koliko je jaka volja užeg kruga vođe, ljudi koji su često posvećeni tome da ga održe na vlasti po svaku cijenu, da otkriju njegove slabosti.
Zašto bi iko skrivao istinu o vođi koji slabi fizički ili mentalno, s obzirom na potencijalne posljedice? Strah je očigledan odgovor: od odmazde, gubitka utjecaja ili čak javne panike ako istina izađe na vidjelo usred krize.
Ali manje očigledan odgovor je snažna odanost i zaštitnički instinkt, čak i ljubav, koji dolaze nakon dugih godina službe u politici.
Ako ovo čitate kao sin ili kćerka starijih roditelja čije pamćenje počinje da izdaje, znate koliko često traje put od prvog neugodnog osjećaja da se nešto promijenilo do konačne medicinske dijagnoze i koliko neprospavanih noći ima između.
Trebaju li i dalje voziti ili su postali opasnost za sve na putu? Je li sigurno za njih da upravljaju svojim finansijama ili je vrijeme za težak razgovor o zakonskim ovlaštenjima?
Strah od prerane intervencije, rizika da se naljuti ponosni osamdesetogodišnjak, sukobljava se s osjećajem krivice, jer znate da ćete biti odgovorni ako neko nastrada dok još razmišljate o uzimanju ključeva od njegovog auta.
Ali upravo da bi se prevazišle takve emocionalne dileme, u slučaju političkih lidera postoje ustavne zaštite.
Jer bez njih, svi bismo mogli biti samo putnici u kamionu jureće supersile: bespomoćno posmatrajući sa zadnjeg sjedišta kako vozač nesigurno trza i pitajući se koliko blizu sudara moramo biti prije nego što iko progovori.
