Ova strategija ima za cilj proširenje geografskog obima sukoba kroz napade na zaljevske države i povećanje ekonomskih troškova za SAD i globalnu ekonomiju, posebno u energetskom sektoru.
U trenutnoj fazi, rat između SAD-a i Izraela s jedne strane i Irana i njegovih saveznika s druge strane pretvara se u test dva različita pristupa vojnoj eskalaciji. Prema analitičarima, svaki od njih mogao bi se pretvoriti u stratešku zamku.
Donald Trump i Benjamin Netanyahu još uvijek nisu ostvarili svoje strateške ciljeve, koji, prema riječima posmatrača, ostaju nejasni i u razvoju. Iako je početna kampanja udara eliminirala ključne iranske lidere, uključujući vrhovnog vođu Alija Hamneija, režim u Teheranu nastavlja funkcionirati, dok iranske zalihe obogaćenog urana ostaju neizvjesne. Istovremeno, zračni napadi se intenziviraju i pogađaju sve više ciljeva.
Kao odgovor, Iran je odabrao dugo pripremanu strategiju takozvane "horizontalne eskalacije". Ova strategija ima za cilj proširenje geografskog obima sukoba kroz napade na zaljevske države i povećanje ekonomskih troškova za SAD i globalnu ekonomiju, posebno u energetskom sektoru.
Očekuje se da će naredni dani i sedmice jasnije pokazati efekte ove dinamike, uključujući ograničenja američke vojne moći u sve više multipolarnom i krhkom svijetu.
Američki historičar Robert Pape, koji je proučavao upotrebu zračnih snaga i savjetovao nekoliko američkih administracija, upozorava na opasnost od "zamke eskalacije". Prema njegovim riječima, to se događa kada se napadač postepeno uključuje u sukob koji je složeniji, duži i skuplji nego što se prvobitno predviđalo.
Pape naglašava da je početni napad bio gotovo u potpunosti uspješan na taktičkom nivou. Međutim, prema njegovim riječima, problem nastaje kada se taktički uspjesi ne pretvore u strateška dostignuća, odnosno ispunjenje političkih i ciljeva nacionalne sigurnosti.
"Ako vojna dominacija ne donosi strateške rezultate, onda napadač teži povećanju intenziteta akcija, ulazeći u novu fazu eskalacije", rekao je Pape. On procjenjuje da se sukob trenutno nalazi u drugoj fazi i da bi se mogao približiti još opasnijoj fazi.
Prema njegovim riječima, na Trumpovu administraciju je utjecao uspjeh početnog napada i stvorila je "iluziju kontrole" zasnovanu na preciznosti korištenog oružja. Ova situacija, tvrde on i drugi kritičari, natjerala je Iran da aktivira vlastitu strategiju eskalacije, što bi moglo imati šire ekonomske i političke posljedice na globalnom nivou.
Napadima na ciljeve u zemljama Perzijskog zaliva i prijetnjama brodarstvu u Hormuškom moreuzu, Teheran ima za cilj povećati troškove rata za Washington izvan dimenzije direktnog vojnog sukoba.
Pape kaže da su ove akcije također usmjerene na stvaranje političkih tenzija između SAD-a i zemalja Perzijskog zaljeva, kao i na vršenje pritiska na vlade regije od strane njihovog javnog mnjenja.
U međuvremenu, Izrael je signalizirao mogućnost još jedne eskalacije. Ministar odbrane Israel Katz rekao je da je izraelskoj vojsci naređeno da se pripremi za proširene operacije u Libanu protiv Hezbolaha, grupe koju podržava Iran, i upozorio na mogućnost zauzimanja teritorije ako se raketni napadi nastave.
Robert Malley, bivši američki izaslanik u Iranu i pregovarač u nuklearnim pregovorima s Teheranom, smatra da na daljnji razvoj sukoba mogu više utjecati političke odluke nego jasna dugoročna strategija.
Upozorava da bi eskalacija mogla poprimiti različite oblike, uključujući slanje trupa na teren, kontrolu dijelova iranske teritorije ili saradnju s etničkim grupama u regiji.
Analitičar Jack Watling iz Kraljevskog instituta za ujedinjene službe naglašava da na dinamiku sukoba utiču višestruke debate: unutar američke sigurnosne politike, između SAD-a i Izraela, kao i između političkih i vojnih struktura u Iranu, uključujući Revolucionarnu gardu.
Prema njegovim riječima, dio američke strateške zajednice fokusiran je na rizik potencijalnog sukoba s Kinom i nastoji izbjeći istovremeno učešće u nekoliko velikih kriza.
U međuvremenu, za Iran, akcije u Perzijskom zaljevu imaju za cilj ne samo odmazdu, već i obnavljanje odvraćanja u regiji. Watling upozorava da čak i ako intenzitet raketnih i napada dronovima opadne, Teheran bi mogao nastaviti vršiti pritisak dugoročnim prijetnjama brodarstvu u Hormuškom tjesnacu.
S druge strane, američki analitičar Robert D. Kaplan ističe još jedan rizik: postepenu eskalaciju sukoba. U analizi za časopis Foreign Affairs upozorava da bi unutrašnja destabilizacija u Iranu mogla natjerati SAD da dublje intervenišu u sukobu.
Kaplan upoređuje ovu mogućnost sa razvojem Vijetnamskog rata, koji je postepeno eskalirao tokom nekoliko godina.
