Trend neodobravanja lidera na Zapadu ubrzao se kao nikada prije. Nezadovoljstvo nije samo starim poretkom, već i samim konceptom poretka i idejom da bi se iko usudio vladati nama. Ali uglavnom, to je masovna glupost ljudi koji nikada nisu iskusili stvarne teškoće ili tiraniju...
Moja omiljena nedavna anketa je ona koja je pokazala da Donalda Trumpa ne voli više od 90 posto Danaca. To je slavno postignuće, na koje bi trebao biti ponosan i možda se time s vremena na vrijeme hvaliti.
Ovo je bio Trumpov najniži rejting na svijetu, i mislim da je to dijelom uzrokovano njegovom odlučnošću da otme Grenland iz ruku ovih hermetičnih, samozadovoljnih Skandinavaca. Po mišljenju šefa Bijele kuće, oni nemaju pojma šta da rade s njim i decenijama loše upravljaju njegovim poslovima.
Ali Trumpova popularnost ne prelazi 50 posto nigdje u Zapadnoj Evropi. Britanci (zajedno s Italijanima) su manje neprijateljski raspoloženi prema njemu, možda zato što dijelimo isti dvosmislen stav prema našem kontinentu: kao mjestu kojeg se s ljubavlju sjećamo, ali se istovremeno od njega distanciramo.
Njegov rejting je opao i unutar SAD-a. Približavaju se međuizbori. Trump je 2017. godine oborio rekord za najniži rejting odobravanja za predsjednika nakon godinu dana na funkciji i mogao bi ponoviti taj rekord.
Ipak, Joe Biden nije prošao mnogo bolje nakon svoje prve godine. Možda su jedinstven i zastrašujući dvojac; ali u ovom slučaju, poenta je u brzini kojom se javnost okrenula protiv njih. U jednom trenutku, ljudi su rado glasali za njih; u sljedećem su bili bijesni.
Dakle, postavlja se pitanje: ima li to veze s kvalitetama Trumpa ili Bidena, ili više sa samom javnošću? Trenutno Trump gubi tu javnost. Populista koji više nije popularan postaje prilično jadan lik. Upravo ga mladi napuštaju najbržom brzinom.
Podsjetimo, upravo je njihova podrška dovela do pobjede nad Kamalom Harris. Iznenađujućih 43 posto ispitanika u dobi od 18 do 29 godina glasalo je za Trumpa na izborima 2024. godine, ali nedavno je njihov rejting odobravanja predsjednika pao na samo 10 posto, prema CNN-u.
Zašto su mladi ljudi toliko razočarani? Neki posmatrači smatraju da ih je agresija na Venecuelu (a time i na Kubu) natjerala da dvaput razmisle. Ili možda mračna afera "Epstein". Ili možda pojava Zohrana Mamdanija kao drugačije vrste populiste u New Yorku?
Mislim da bi ovo posljednje moglo imati veliki utjecaj, iako to nije potpuno objašnjenje. Također, čini se da je Trump izgubio, barem privremeno, dobar dio svoje baze u MAGA-i, koja je ljuta zbog ustupaka poput odobravanja 600.000 viza kineskim studentima i stalno rastućih troškova života.
Ipak, ništa od ovoga ne objašnjava u potpunosti nivo razočaranja u anketama. Mislim da odgovor ne leži u političarima, već u velikoj promjeni u samom biračkom tijelu.
Danas smo navikli čuti da su birači "nestabilni", ali to je više od same nestabilnosti. Isti proces se dešava u Britaniji i Evropi. U septembru je britanski premijer Keir Starmer zabilježio najniži rejting odobravanja u historiji zemlje.
Ne sviđa mi se ni njegova laburistička vlada, koja šteti ekonomiji svojom nesposobnošću. Ali od koga je Starmer dobio ovaj negativan dosije? Od svog prethodnika, Rishija Sunaka, umjerenog i pristojnog konzervativca. Sunak je, s druge strane, uzeo "medalju" od Liz Truss, koja je na vlasti ostala samo 49 dana. I ona je ukrala "krunu" od svog prethodnika, Borisa Johnsona.
Rečeno je da je pobjeda Keira Starmera 2024. godine bila uzrokovana široko rasprostranjenom mržnjom prema konzervativcima. Ne bih osporio ovu analizu, ali je izuzetno koliko je brzo biračko tijelo počelo mrziti Starmera, čak i nakon što je upravo glasalo za njega.
Bilo je to gotovo trenutno. Trend neodobravanja lidera na Zapadu ubrzao se kao nikada prije. U Francuskoj, Emmanuela Macrona mrze gotovo svi. U oktobru je anketa pokazala da je on najmanje popularan predsjednik u posljednjih 50 godina.
Preuzeo je titulu od svog prethodnika, Françoisa Hollandea. U Njemačkoj, kancelara Friedricha Merza ne voli 75 posto Nijemaca, iako je na funkciji tek od maja ove godine. Prije njega, Olaf Scholz je također bio izuzetno nepopularan.
Uobičajeni način da se ovo objasni je da je liberalni konsenzus iz posljednjih 70 godina propao: ljudi su umorni od establišmenta, pa populisti svugdje jačaju, od Evrope do SAD-a. Istina je da smo mi na Zapadu postali neupravljivi.
Razmaženi decenijama mira i rastućim životnim standardom, birači kao da vjeruju da je prosperitet njihovo prirodno pravo i da ga političari jednostavno uništavaju. Nezadovoljstvo nije samo starim poretkom, već i samim konceptom poretka i idejom da bi se iko usudio da nama vlada.
Kada ne dobijemo sve što želimo, imamo dječji izljev bijesa. Dio toga dolazi od 24-satnih vijesti i društvenih mreža, gdje se svaka nepravda preuveličava. Ali uglavnom je to masovna glupost ljudi koji nikada nisu iskusili stvarne teškoće ili tiraniju.
