Sarajevo se već godinama guši u saobraćajnom haosu, a rješenja koja bi mogla donijeti olakšanje redovno završavaju u ladicama institucija. Najnoviji primjer je projekat proširenja tzv. Nulte transverzale – kratke, ali ključne dionice koja bi mogla značajno rasteretiti centralne gradske saobraćajnice. Umjesto mašina i radnika na terenu, građani ponovo gledaju poznati scenarij: pravne zavrzlame, žalbe i beskrajno administrativno razvlačenje.
Riječ je o dionici koja bi povezala glavnu gradsku arteriju, ulicu Zmaja od Bosne, sa mostom Suade i Olge, odnosno raskrsnicom ulica Terezija i Zagrebačka. Planirano proširenje na četiri trake omogućilo bi protočniji saobraćaj na jednoj od najkritičnijih tačaka u gradu, gdje se svakodnevno stvaraju kolone koje blokiraju život.
Ova saobraćajnica nije samo još jedna cesta – ona je kičma koja povezuje institucije države, poslovne centre i ključne gradske pravce. U njenoj neposrednoj blizini nalaze se Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, Sarajevo City Center i veliki parking prostor, što dodatno povećava njen značaj. Upravo zbog toga, svaki zastoj u realizaciji ovog projekta ima domino-efekat na cijeli grad.
I dok su određeni administrativni koraci konačno privedeni kraju – uključujući odbijanje žalbi od strane drugostepenog organa – projekat je ponovo zakočen. Ovoga puta razlog je, gotovo nevjerovatno, svega 22 kvadrata trotoara na državnom zemljištu. Upravo taj mali komad prostora postao je nova linija fronta između javnog interesa i institucionalne rigidnosti.
Dodatni problem nastao je i zbog tehničko-pravnih komplikacija vezanih za jednu od parcela, gdje je evidentirana nova hipoteka bez potrebne saglasnosti banke. Iako su nadležne službe već zatražile dopunu dokumentacije od vlasnika i povjerioca, jasno je da svaki novi papir znači dodatne sedmice, pa i mjesece čekanja.
U međuvremenu, postupak eksproprijacije – ključan za početak radova – još uvijek nije ni pokrenut. To praktično znači da se projekat nalazi u svojevrsnom pravnom vakuumu, gdje su formalno ispunjeni neki uslovi, ali nedostaje politička i institucionalna volja da se stvari konačno pomjere s mrtve tačke.
Posebno zabrinjava uloga državnog pravobranilaštva, koje je i ranije ulagalo žalbe u ovom procesu. Ukoliko se isti scenario ponovi, Sarajevo bi moglo još godinama čekati na projekat koji bi, realno, mogao biti završen u relativno kratkom roku.
Paradoks je očigledan: dok građani svakodnevno gube sate u kolonama, institucije se spore oko nekoliko kvadrata betona. U gradu u kojem je svaka minuta u saobraćaju postala luksuz, pitanje više nije samo infrastrukturno – ono je političko, pa i moralno.
Jer, na kraju, ostaje gorka dilema: da li je važnije zaštititi formalnu proceduru do apsurda, ili konačno početi rješavati probleme koji direktno utiču na kvalitet života hiljada ljudi?
