Iran je pretvorio jednu od najosjetljivijih tačaka svjetske trgovine, Hormuški moreuz, u svoju najveću stratešku prednost u ratu sa Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelom.
Iranska Revolucionarna garda je na početku sukoba, 2. marta, objavila da je zatvorila Hormuški moreuz. Iako formalna blokada nikada nije proglašena, jedna od najvažnijih svjetskih naftnih ruta bila je uglavnom paralizirana.
To je moreuz koji se nalazi između Omana i Irana i povezuje Perzijski zaljev na sjeveru sa Omanskim zaljevom na jugu i Arapskim morem. Svjetska ekonomija uveliko zavisi od protoka nafte kroz Hormuški moreuz, kroz koji prolazi oko 20 posto ukupne svjetske potrošnje nafte.
Teheranova strateška prednost
Na početku sukoba, Teheran je prijetio napadom na svaki brod koji pokuša proći kroz prolaz, a kasnije je počeo ciljati tankere dronovima i raketama.
Posljedice su se brzo osjetile na globalnom tržištu energije. Tankerski promet kroz moreuz je gotovo zaustavljen, a cijene nafte na svjetskim tržištima skočile su za više od 40 posto za samo dvije sedmice od početka sukoba .
Wall Street Journal primjećuje da Iran dozvoljava svojim partnerima, uključujući Kinu, izvoz nafte iz Perzijskog zaljeva, dok istovremeno sprječava druge zemlje da to čine. Upravo u toj selektivnoj kontroli prometa možemo vidjeti koliko je Teheran pretvorio Hormuški moreuz u efikasno geopolitičko oružje.
SAD su potcijenile Iran
Prije svega, treba reći da je Washington potcijenio spremnost Irana da stvarno poduzme mjere za destabilizaciju prometa kroz Hormuški tjesnac.
Tekst se nastavlja ispod oglasa
Očigledno je da su čak i u Washingtonu dijelili procjene nekih analitičara koji su vjerovali da Iran neće zatvoriti Hormuški moreuz jer bi to ugrozilo i vlastiti izvoz nafte. Ali razvoj događaja pokazao je drugačije, jer je egzistencijalna prijetnja teheranskom klerikalnom režimu izazvala mnogo oštriju reakciju od očekivane.
Mogućnost vojne pratnje
Kao opcija, predlaže se vojna pratnja , slična onoj koju je američka mornarica provodila krajem 1980-ih tokom operacije "Earnest Will", kada su američki ratni brodovi pratili tankere kroz Perzijski zaljev tokom iransko-iračkog rata.
Ali, kako izvještava Wall Street Journal , današnja američka mornarica je otprilike upola manja, a Iran je opremljen oružjem koje tada nije imao, poput dronova. Čak i ako bi pratnja počela, vjerovatno bi bila ograničena na tankere i dozvoljavala bi samo oko 10% normalnog dnevnog prometa, prema procjenama Lloyd's Lista.
Američki predsjednik Donald Trump zatražio je od saveznika, pa čak i rivala poput Kine, da doprinesu vojnim brodovima za pratnju. Nijedna zemlja još nije javno potvrdila učešće, a Japan i Australija su odbile poziv američkog predsjednika Donalda Trumpa da se pridruže onome što Bijela kuća naziva "Hormog koalicijom".
Uski plovni put u dometu iranskih raketa
Guardian napominje da iako SAD imaju jednu od najvećih i najmoćnijih mornarica na svijetu, to ne znači da imaju dovoljno resursa potrebnih za pratnju.
Blizina iranske obale s koje se prema brodovima mogu lansirati rakete i dronovi predstavlja dodatni problem. Na nekim dijelovima tranzitne rute, brodovi plove samo pet do šest kilometara od iranske obale. Zbog toga je vrijeme dolaska raketa ili dronova izuzetno kratko, pa posade brodova imaju manje od dvije minute za reakciju.
Iran raspolaže nizom moćnih morskih mina, koje se mogu postaviti neposredno ispod površine ili usidriti na morskom dnu i aktivirati na dubinama do 50 metara ispod površine. Pored fizičke opasnosti, mine imaju i snažan psihološki učinak, stvarajući stalnu neizvjesnost za posade i vlasnike brodova i dodatno bi zakomplicirale svaku operaciju pratnje ili konvoja kroz tjesnac.
Napadi na ostrvo Harg
Trump također razmatra zauzimanje ključnog iranskog naftnog terminala na otoku Harg , što bi, ako tankeri ostanu blokirani u Perzijskom zaljevu, zahtijevalo uključivanje američkih kopnenih snaga, prema američkim zvaničnicima, izvještava Axios.
Takav potez mogao bi izazvati iranske odmazde na naftna postrojenja i naftovode preko Zaljeva, posebno u Saudijskoj Arabiji. "Rizici su visoki, ali i dobici. Predsjednik još nije donio tu odluku, a mi ne sugeriramo da hoće", rekao je zvaničnik.
Opcija djelovanja na tlu
U ovom pomorskom uskom grlu, iranska asimetrična strategija, koja kombinuje rojeve brzih jurišnih brodova, dronova i obalnih raketa, ima sposobnost da efikasno neutralizira tradicionalnu američku tehnološku nadmoć.
Neki analitičari upozoravaju da bi, kako bi konvoj bio zaista siguran, bilo potrebno kontrolirati barem ključne dijelove obale s kojih vrebaju iranski sistemi. Takva kopnena operacija sama po sebi bila bi vrlo složena i zahtjevna.
Guardian navodi da je krajem prošle sedmice 2.000 američkih marinaca iz 31. ekspedicijske jedinice marinaca sa sjedištem u Okinawi poslano na Bliski istok zajedno sa svojim amfibijskim jurišnim brodovima i očekuje se da će stići u regiju za oko dvije sedmice. Međutim, malo je vjerovatno da bi snage te veličine bile dovoljne za operaciju suprotstavljanja iranskim raketnim baterijama na obali.
Ogorec: Geografija je ključna
O vojnim aspektima situacije u Hormuškom moreuzu razgovarali smo s vojnim analitičarom Marinkom Ogorcem, koji je za Index rekao da je sama geografija moreuza ključna za cijelu priču.
„Ključ cijele priče je sama geografija tjesnaca. Vidimo da je to kanal koji je usječen u iransku teritoriju gotovo pod pravim uglom. Zbog toga je izložen napadima s iranskog kopna s čak tri strane. To je vrlo kamenito područje u kojem su Iranci ukopali obalne baterije, i artiljerijske i raketne.
"Iran također ima veliki broj dronova koji se mogu lansirati čak i iz prtljažnika automobila, tako da čak i ako bi te baterije bile uništene, lako bi se mogle zamijeniti drugim oružjem. U tom zaljevu postoji i nekoliko otoka koji su pod iranskom kontrolom. Vrlo je vjerovatno da su utvrđeni i da su tamo stacionirane iranske snage. Teoretski je moguće zauzeti ove otoke i kontrolirati ih, ali to zapravo ne bi riješilo glavni problem jer situacija na kopnu ostaje ista", rekao je Ogorec.
Jedan od problema je sama širina moreuza.
"Širok je oko 40 kilometara, ali je zapravo plovno samo oko 20 kilometara. Taj plovni put ide uz iransku obalu, što znači da je dodatno izložen djelovanju iranskih snaga. U takvoj situaciji teško je deblokirati tjesnac. Nisam siguran da je to moguće bez kopnene operacije", kaže Ogorec.
"Kopnena invazija je rizičan potez"
Upozorava da bi mogući pokušaj vojnog preuzimanja Irana ili iskrcavanje na Hormuz bio izuzetno rizičan potez.
"Ukoliko bi se pokušalo preuzeti kontrolu nad Iranom u cjelini, na primjer iz pravca Turske, Iraka ili preko Pakistana, nisam siguran da bi to bilo izvodljivo u većim razmjerima. Ako govorimo isključivo o iskrcavanju u području Hormuza, s ciljem istiskivanja iranskih snaga iz tog područja, ponovo se postavlja pitanje koliko bi takva operacija mogla biti uspješna."
"Iran još uvijek ima neoštećenu kopnenu vojsku koja je spremna i visoko motivirana za različite oblike sukoba. Pitanje je da li su američke snage i izraelsko-američka koalicija spremne za takav poduhvat, jer bi to gotovo sigurno značilo značajne žrtve među snagama koje pokušavaju da se iskrcaju", dodao je.
Dodaje da ni vojna pratnja tankera ne bi bila dugoročno rješenje.
"Ideja da ratni brodovi jednostavno prate tankere također nije posebno održiva. Iranska strana ima određenu prednost jer cilja na ciljeve na vodi, dok su njihove snage na kopnu. U takvoj situaciji, ratni brodovi postaju mete gotovo jednako kao i tankeri koje bi trebali štititi", dodaje on.
