Mafijaška država tada ne vlada nasiljem, već uslovljavanjem. Mafija pretvara građane u saradnike jer iskrenost postaje egzistencijalni luksuz koji građani više ne mogu sebi priuštiti...
Mnogi su srpsku vladu nazivali „mafijom“, ali malo ko je mogao objasniti zašto. Ovo je pokušaj objašnjenja. Preostali nezavisni dio srbijanskog stanovništva godinama tvrdi da je to Srbija. „Mafijaška država“. Nadležne institucije ne reaguju na sumnje koje iznose istraživački novinari, politikolozi i sociolozi; dokazi se obično odbacuju i diskredituju kao aktivnost opozicije.
Iako taj termin čujemo već godinama i sve ga više potkrepljuju materijalni dokazi o vezama s organiziranim kriminalom na vrhu države, ne postoji objašnjenje šta je zapravo mafijaška država. Dok politolozi i sociolozi koriste termin „mafija“ na televiziji i u novinskim člancima, izbjegavaju ga u akademskim publikacijama, i to s dobrim razlogom. Jedan od razloga je mnoštvo drugih termina koji opisuju isti fenomen, kao što su vladavina stranke, klijentelizam, zavisna država ili patrimonijalni kapitalizam.
Još jedan razlog za, opet opravdano, izbjegavanje riječi „Mafija“ je taj što je prazna, banalna, pa čak i nebitna. Dugo vremena, čak ni termin „planetarna“ nije bio dovoljan da adekvatno opiše temu, a istovremeno, može se koristiti za gotovo sve. Možda je kriv Mario Puzo, možda Hollywood, možda more, ali autor ovog teksta voli da je naziva najboljim izvoznim proizvodom Italije. Kao što ne možete jednostavno naručiti pizzu ili espresso, već morate precizirati koja pizza, a koji espresso, tako i, suočeni sa sve većim dokazima, nije li dovoljno jednostavno označiti Srbiju kao mafijašku državu? Jasno je da se radi o vezi između organizovanog kriminala i vlasti, o dominaciji neformalne moći nad formalnom, ali to ne odgovara na pitanja u čemu se ta veza sastoji i zašto postoji uprkos otporu.
- Šta je tačno mafija?
Tradicionalna mafija južne Italije bila je posmatrana i objašnjavana skoro čitav vijek prije nego što je svijet za nju saznao kroz književnost, filmove i sudske slučajeve. Godine 1881., italijanski politikolog i političar Gaetano Mosca postavio je pitanje u poznatom eseju: „Šta je mafija?“ Suprotno prethodnim pretpostavkama da je sicilijanska mafija tajno društvo, Mosca tvrdi da je to posrednički sistem unutar slabe države sa korumpiranim državnim institucijama. Mosca, na primjer, piše o saradnji između sicilijanskih mafijaša i političara iz Rima, koji osiguravaju sicilijanske glasove u zamjenu za nekažnjivost i toleranciju prema kriminalu.
Da su Moscine tvrdnje bile istinite potvrđuje i rad drugog poznatog stručnjaka za italijansku mafiju, Diega Gambette, koji mafiju opisuje kao privatnu sigurnosnu industriju. Gambetta ne vidi mafiju kao organizirano kriminalno udruženje koje preuzima kontrolu nad državom putem kapitala ili nasilja, već kao aktere koji privatiziraju osnovne državne funkcije u slaboj državi. Kada ovi akteri u potpunosti zauzmu formalne pozicije moći u historijskom razvoju fenomena, mafija postaje država, odnosno patologija državnosti i anti-država.
- Nije samo riječ o kriminalu.
Ako je Weber definirao državu kao instituciju koja uspješno održava monopol nad nasiljem, u ovom kontekstu govorimo o instituciji koja privatizira taj monopol. Kada vidimo da je sigurnosni sistem isprepleten s kriminalnim strukturama, ne možemo govoriti o kriminalu, već o uništavanju državnosti. Stoga nas istraživanja o mafiji podsjećaju da država nije samo zgrada ili uniforma, već povjerenje, te da je u mafijaškim državama povjerenje zamijenjeno racionalnim strahom.
Život u mafijaškim državama, i to mislimo doslovno, zavisi od lojalnosti mafiji na vlasti. Prema nekim podacima, stopa nezaposlenosti u Kalabriji iznosi gotovo 40 posto, dok ozloglašena 'Ndrangheta kontrolira gotovo 80 posto globalne trgovine kokainom. To je paradoksalna kontradikcija. Kalabrijska mafija zarađuje milijarde dolara svake godine, dok građani Kalabrije praktično gladuju? Kalabrijska preduzeća su i dalje često meta iznude, iako to više nije glavni izvor prihoda za mafiju. Poput otmica, iznuda je stvar prošlosti; lokalna policija se s tim može relativno lako i sigurno nositi.
Međutim, postoje i oni koji se izvuku, barem kada su u pitanju najteži zločini, a svi znamo ko su oni i bez potrebe da ih spominjemo. Problemi ovih gangsterskih šefova su ozbiljan društveni problem. Porodice su u opasnosti, a zakon šutnje je duboko ukorijenjen u lokalnoj kulturi.
-Okreti glave
Mosca također kaže da se radi o mentalitetu. Niko ništa nije vidio, niko ništa ne zna, niko ne sarađuje. Južna Italija je u takvom stanju još od izvještaja iz Moskve. Nepovjerenje u državu, njene institucije i sistem je toliko duboko da doslovno zahtijeva fizičku žrtvu. Mnogi plaćaju životima borbu za državu na jugu. Upravo u tim okolnostima papa Franjo je 2014. godine posjetio Kalabriju kako bi im rekao da je mafija zlo. Iako se kunu u svece, mnogi mafijaši su ujedno i osnivači, a obredi inicijacije se često odvijaju na svetim mjestima. Odnosi zavisnosti i isprepletenosti između mafije i društva su toliko duboki da ih je gotovo nemoguće prekinuti. Tamo gdje vlada hronično međusobno nepovjerenje, gdje građani ne vjeruju ni državi ni jedni drugima, stvara se prostor za vladavinu mafije. Prostor za ekonomsku organizaciju je tako podijeljen na državne projekte koji prolaze kroz filter mafijaških klanova i prenose se na lojalne klanove, a tržište je toliko blokirano da je saradnja s mafijom više racionalna odluka nego pitanje časti, kao što je možda nekada bilo.
- Krivite zakon
Prethodne istrage o mafiji su dosljedno pokazivale istu stvar: Mafija ne djeluje kršeći zakon, već ga savijajući za svoje ciljeve. Tokom zloglasnog incidenta, poznatog i kao "pljačka u Palermu", stotine građevinskih dozvola izdate su u jednoj noći kompanijama koje su prale mafijaški novac. Osim što su o tome snimljeni dokumentarni filmovi, Palermo je zauvijek ostao grad čiji su brojni spomenici i zgrade od kulturnog i historijskog značaja uništeni. Mafija ne vlada čistim nasiljem; njena vladavina je skupa i vidljiva. Mafija vlada predvidljivošću.
Uprkos šteti koju je Hollywood nanio, značajan primjer ovog fenomena je scena u kojoj Don Corleone pita očajnog čovjeka zašto je otišao u policiju prije nego što je sam potražio pomoć. U mafijaškom sistemu, ko zna ko je prvi. To je sistem veza i poznanstava koji je nekada bio romantiziran kao dio kulture, ali koji je sada postao jedna od najvažnijih operativnih metoda mafije. Mafija napreduje na društvenom nepovjerenju. Sijući nepovjerenje među svojim članovima i u zakon i državne institucije, ona postaje zamjena za državu, jedina koja nam može obezbijediti poslove, izliječiti nas, donijeti nam prosperitet i pomoći nam. Čim prestanemo odbacivati ove događaje kao izolovane incidente ili puke "afere", bit ćemo na dobrom putu da razumijemo mehanizme država sličnih mafiji.
-Cijela Srbija je kao Palermo.
Dok je Palermo postao paradigma sicilijanske mafije sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Srbija sada nudi vlastiti model. U našoj zemlji ovaj proces nije ograničen samo na uništavanje gradova poput ozloglašenog primorskog Beograda, već uključuje i sistematsku izgradnju paralelne države. Više se ne radi o kriminalcima koji podmićuju službenike, o korupciji, već o činjenici da su kriminalne strukture i državni aparat postali zapravo jedno te isto. Kada projekte, investicije i vladine odluke u javnom interesu određuje ne tržište, već lista prijatelja, onda država u modernom smislu više ne postoji, već privatna kompanija s vladinom moći. Za to postoje bezbrojni dokazi, poznati svakom informisanom građaninu.
Čak i oni bez radnog iskustva mogu primati penziju, zatvorenici očigledno služe kazne u policijskim uniformama, a u posljednje vrijeme dolazi i do sukoba s mafijom, što država pokušava prikriti. Građani su itekako svjesni igre koja se igra. Korupcija je postala sredstvo preživljavanja, a saradnja s lokalnim kriminalcima osigurava egzistenciju.
Neophodnost istraživanja mafije ne leži samo u proučavanju klanova i aktuelnih događaja, već i u razumijevanju procesa normalizacije patoloških pojava. U nacionalnom kontekstu, ovo je trenutak kada korupcija prestaje biti devijacija i postaje pravilo. Govorim o situacijama u kojima građani nekako znaju da ljekarski pregled, uzimanje lijekova, polazak u vrtić ili početak posla podrazumijeva „vezu“. To nije korupcija, to je pitanje preživljavanja.
Mafijaška država tada ne vlada nasiljem, već uslovljavanjem. Mafija pretvara građane u saradnike jer iskrenost postaje egzistencijalni luksuz koji građani više ne mogu sebi priuštiti.
-Mediji u funkciji pljačke
Upravo zato se mafijaški sistemi oslanjaju na masovnu zbunjenost, koju postižu kontrolom medija i namjernom manipulacijom javnim mnjenjem. Iako neki ovaj fenomen nazivaju "spin diktatorima", radi se o nečem mnogo ozbiljnijem. Mafijaške države i takozvani spin diktatori namjerno koriste medijsku manipulaciju i instrumentaliziraju je za kriminalne aktivnosti. Zločin u restoranu s Michelinovom zvjezdicom: Ovo je samo posljednji u nizu. Nakon što je ova "afera" postala javna, uslijedio je dan tišine, ali se sistem brzo oporavio i do danas niko ne zna tačno šta se tamo zaista dogodilo.
Stoga, ova veza s mafijom nije poziv na pasivno posmatranje zla i patologije države, već poziv na analitičku budnost. Imenovanje stvari postaje čin otpora. Ispitivanje mehanizama mafijaške države znači nazivanje fenomena njihovim imenom i otimanje stvarnosti. U državi u kojoj je mafija zamijenila samu sebe, od diplomata do pravosuđa, istina ostaje jedino što organizacija ne može zauvijek privatizirati. Ako trebamo ispitati ove mehanizme, onda ih ispitajmo; a ako ne, onda ih ispitajmo još detaljnije, jer samo na taj način možemo prestati biti saučesnici u vlastitom nedostatku slobode.
