Dok ostatak svijeta moli za kraj blokade u Perzijskom zaljevu, Ankara žuri s izgradnjom nove energetske arhitekture koja Hormuški tjesnac čini geopolitički nebitnim za Evropu. Koristi predsjednika Međunarodne agencije za energiju, Turčina Fatiha Birola, koji otvoreno promovira Erdoganov projekt: naftovod za slanje iračke nafte u Mediteran.
"Vaza je slomljena i popravak će biti vrlo težak!" Fatih Birol, izvršni direktor Međunarodne agencije za energiju, postavlja jasno ograničenje budućnosti Hormuškog moreuza.
To čini dok razgovara s turskim dnevnim novinama Hürriyet. Birol, turski državljanin, otvoreno promovira alternativni projekt, naravno "Proizvedeno u Turskoj". Pravo je vrijeme, kaže on, za izgradnju novog naftovoda koji će povezati iračka naftna polja Basra s turskim mediteranskim terminalom Ceyhan.
Ovo bi bio "izuzetno atraktivan i veoma važan projekat, kako za Irak tako i za Tursku, kao i za sigurnost regionalnih snabdijevanja, posebno iz evropske perspektive".
Prema Birolu, pitanje novca za projekat moglo bi se riješiti uz podršku Brisela, a politički sporazum između Bagdada i Ankare je više nego ostvariv. Vremenski okvir ovog intervjua nije nimalo slučajan.
Kako je Hormuz ponovo blokiran od strane Iranaca iznutra, a okružen američkom flotom izvana, nestabilnost tog dijela mora, a prije svega transporta plina i nafte koji prolazi kroz njega, sve je manje teoretsko pitanje, a sve više konkretna šteta za sve, od proizvođača do potrošača.
Sve zemlje Perzijskog zaliva "plaču suze" zbog Hormuza, ali Irak također zavisi od moreuza za izvoz sirove nafte iz luke Basra, gdje se nalazi oko 90 milijardi barela certificiranih rezervi i generira oko 90 posto energetskog izvoza zemlje.
Štaviše, ne postoji alternativni put iz Perzijskog zaljeva morem. A budući da se Bab-El-Mandeb moreuz, "vrata suza" koja zatvaraju Crveno more prema Indijskom okeanu na jugu, također stalno smatra opasnim prolazom, jedina alternativa je korištenje kopnenih cijevi umjesto brodova.
I upravo tu nastupa Turska sa svojim strateškim potezom. Trenutno je Ankara teško pogođena posljedicama trenutnog sukoba, jer uvozi oko 90 posto svojih energetskih potreba, uz godišnji račun od 60-65 milijardi dolara.
Stoga, rast cijena nafte znači da inflacija dostiže oko 31 posto, lira je na historijski niskom nivou, a izvoz u zemlje Perzijskog zaljeva je samo u martu pao za 37 posto.
Ali to ne znači da nije spremna za posljedice. Naprotiv, novi scenariji bi joj mogli pružiti mnogo zadovoljstva i, prije svega, ulogu "stožernog igrača" u trgovini energijom. Nakon zatvaranja tjesnaca, Irak i Kurdistan su se dogovorili o ponovnom otvaranju naftovoda Kirkuk-Ceyhan, koji transportuje 250.000 barela dnevno.
Tu je i naftovod Baku-Ceyhan, dug 1.700 kilometara, koji već sada doprema do 1,2 miliona barela dnevno u Mediteran. Također, svakog dana kroz Bosfor prođe preko 3,5 miliona barela nafte.
Upravo tu mrežu Turska želi proširiti s nekoliko istovremenih poteza: proširenjem naftovoda Kirkuk-Ceyhan prema jugu do Basre, projektom koji sponzorira Birol. Također, promoviranjem takozvanog "Razvojnog puta", željezničke i cestovne mreže koja bi povezala Zaljev s Evropom preko Iraka; i konačno, proširenjem "Srednjeg koridora", kopnene rute koja povezuje Kinu s Evropom preko Kavkaza. Ključni projekt je TRIPP - Trumpov put do međunarodnog mira i prosperiteta - veza između Turske i Azerbejdžana preko Armenije, predstavljen u Bijeloj kući u februaru, zajedno s preliminarnim mirovnim sporazumom između dvije bivše sovjetske republike.
Sada bi se možda naziv projekta mogao promijeniti, s obzirom na opadajuću popularnost šefa Bijele kuće, ali sigurno ne suština. Međutim, interesi koji su u pitanju idu dalje od barela nafte i trenutnog trenutka.
S jedne strane, zato što bi, ako bi srednjoročno značajan dio energetskih tokova iz Centralne Azije i Zaljeva u Evropu prolazio kroz tursku teritoriju, Ankara dobila neviđenu ugovornu moć.
Turski predsjednik Erdoğan je već artikulirao ovu viziju bez imalo skromnosti: "Turska se ističe kao ostrvo stabilnosti i sigurna luka. Svim srcem vjerujemo da će ova globalna kriza otvoriti nova vrata za našu zemlju."
Ali pored ekonomskog plana, Turska je napravila veliku opkladu na geopolitičkom planu u širem smislu: s oslabljenim Iranom, Ankara se pojavljuje kao jedina sila s vojnim kapacitetom, industrijskom kompetencijom i kulturnom projekcijom da redefinira ravnotežu šireg Bliskog istoka.
Istovremeno se gradi četrdeset i jedan ratni brod, industrija lakih dronova je među najprocvatnijima na nacionalnom nivou, nacionalna kvota za proizvodnju naoružanja premašila je 80 posto, u poređenju sa 20 posto početkom 2000-ih.
Zatim tu je članstvo u NATO-u, čije će vježbe biti domaćin u julu. To su elementi koji lobiraju za realizaciju projekata naftovoda, ali i za ostvarenje težnje velike regionalne sile.
