Femicid u Bosni i Hercegovini razotkriva duboko ukorijenjene obrasce relativizacije nasilja i prebacivanja krivice na žrtvu
Nakon gotovo svakog ubistva žene u Bosni i Hercegovini, javni prostor ne ispunjava samo šok i osuda, nego i potreba za objašnjenjem. U komentarima, analizama i svakodnevnim razgovorima brzo se pojavi ista logika: mora postojati razlog.
Ta potreba da se nasilje “objasni” često prelazi granicu razumijevanja i ulazi u zonu opravdavanja. Umjesto da fokus ostane na počiniocu i njegovoj odgovornosti, pažnja se širi na odnos žrtve i nasilnika, njihove privatne sukobe ili okolnosti koje su prethodile zločinu.
U tom procesu dešava se suptilna, ali važna promjena — zločin prestaje biti apsolutno neprihvatljiv čin i počinje se posmatrati kao posljedica nečega. A kada se nasilje predstavi kao posljedica, otvara se prostor za njegovo ublažavanje u očima javnosti.
Jedan od ključnih problema je način na koji se u društvu i dalje tumače partnerski odnosi. Ideja da je ljubomora dokaz emocije ili da raskid može biti “okidač” za nasilje duboko je ukorijenjena. Takvi narativi ne nastaju slučajno — oni su proizvod dugotrajnog društvenog modela u kojem se kontrola često pogrešno poistovjećuje s brigom ili ljubavlju.
Upravo zbog toga, nakon zločina se često ne postavlja samo pitanje “šta se desilo”, nego i “zašto se desilo baš tako”. Iako potraga za uzrokom može imati smisla u institucionalnom i stručnom kontekstu, u javnom prostoru ona nerijetko sklizne u spekulacije koje implicitno raspoređuju krivicu na obje strane.
Dodatni sloj problema predstavlja naslijeđeni društveni obrazac u kojem se privatni odnosi posmatraju kao zatvoreni sistem u koji se ne treba miješati. Takav stav godinama je omogućavao normalizaciju različitih oblika nasilja, sve dok ono ne eskalira. Kada do toga dođe, društvo se suočava s posljedicom, ali i dalje pokušava objasniti uzrok kroz prizmu odnosa, a ne odgovornosti.
U tom začaranom krugu, najviše se gubi jasnoća: ubistvo prestaje biti linija koja se ne prelazi ni pod kojim okolnostima.
Zato je ključno razlikovati dvije stvari — analizu uzroka u cilju prevencije i javno traženje opravdanja nakon zločina. Prvo je zadatak institucija i stručnjaka. Drugo je društveni refleks koji može imati štetne posljedice.
Sve dok se nakon ubistva traži razlog koji bi objasnio čin, postoji rizik da se nasilje posmatra kao nešto što se “desilo jer je moralo”, a ne kao svjesna odluka pojedinca.
A bez jasnog razdvajanja te dvije stvari, svaka naredna reakcija društva ostaje korak unazad — ne prema razumijevanju, nego prema normalizaciji onoga što nikada ne smije biti normalno.
