U tom smislu, rat u Gazi nije samo vojna kampanja. To je ključni stub koji drži na okupu Netanyahuov politički opstanak, ideološki projekat i regionalne ambicije...
Izraelski premijer Benjamin Netanyahu završio je posjetu SAD-u, vrativši se kući nakon što je, prema izvještajima, osigurao još jednu rundu političke podrške od predsjednika Donalda Trumpa. Kao i na prethodnim sastancima, sastanak je Netanyahuu pružio diplomatsku podršku i stratešku sigurnost, jačajući sposobnost Izraela da održi svoju vojnu poziciju u Gazi i širom regije uz ograničena vanjska ograničenja.
Razgovori, održani između 29. decembra i 1. januara, nisu signalizirali pomak ka deeskalaciji. Umjesto toga, naglasili su Netanyahuov centralni cilj: održavanje dugotrajnog ratnog stanja na Bliskom istoku.
Ovo se ne mora nužno odnositi na održavanje genocida u Gazi u punom obimu u svakom trenutku, već na održavanje enklave zarobljene u stanju trajne nestabilnosti, stanju koje dozvoljava Izraelu da po volji krši sporazum o prekidu vatre od 10. oktobra, rekalibrirajući nasilje izbjegavajući političke posljedice povezane s otvorenim masovnim ubistvima.
Ovakav pristup otkriva centralnu kontradikciju u zvaničnom narativu Izraela. Netanyahu i ključne ličnosti unutar njegove ekstremističke koalicije više puta su tvrdili da je Izrael već "pobijedio" u ratu. Ako je tako, zašto insistirati na tome da se dosije o Gazi drži otvorenim?
Odgovor leži u konvergenciji političkih, ideoloških i strateških proračuna.
Prvo, Netanyahu i dalje kocka s mogućnošću da bi međunarodno i regionalno javno mnjenje na kraju moglo postati otvoreno za etničko čišćenje Palestinaca iz Pojasa Gaze, a potom i sa okupirane Zapadne obale. Tekući rat, humanitarni kolaps i prisilno raseljavanje nisu nesretni nusprodukti sukoba; oni su bitni mehanizmi za održavanje te opcije živom i politički zamislivom.
Otpor na Zapadnoj obali je uglavnom ugušen.
Ova logika objašnjava izraelsku sistematsku manipulaciju pomoći, uključujući povoljne cijene hrane, lijekova, goriva i cementa. Ove stavke imaju malo značajne veze sa snagom otpora u Gazi. Njihovo ograničenje je osmišljeno kako bi Palestince u Gazi držalo u neizvjesnosti između preživljavanja i smrti.
To također objašnjava zašto je Izrael, nakon stalnog pritiska, pristao otvoriti granični prijelaz Rafah samo s jedne strane, iz Gaze. I ovo je dio šireg plana postepenog protjerivanja Palestinaca iz enklave, uz podršku dobro financirane političke i logističke mašinerije koja djeluje već mjesecima.
Drugo, genocidni rat u Gazi se aktivno iskorištava za eskalaciju uslova na Zapadnoj obali. Pod krinkom regionalnog rata, Netanyahu i njegovi koalicioni partneri ubrzali su širenje naselja, pojačali represiju i unaprijedili dugoročni kolonijalni projekat de facto aneksije uz minimalnu međunarodnu kontrolu.
Tokom cijelog genocida, mnogi posmatrači su s pravom upozoravali na pogoršanje situacije na Zapadnoj obali, sa sve većim izraelskim nasiljem, masovnim hapšenjima i etničkim čišćenjem čitavih zajednica. Dok je Gaza bila izložena istrebljenju, Zapadna obala je izgledala kao da nestaje iz globalne pažnje. U stvarnosti, to dvoje je bilo povezano od samog početka.
Eskalacija na Zapadnoj obali imala je za cilj postizanje sličnih rezultata kao i u Gazi, fragmentacije, oduzimanja imovine i kontrole, iako kroz različite taktike. Za razliku od Gaze, otpor na Zapadnoj obali je uglavnom ugušen zajedničkom "sigurnosnom koordinacijom" Izraelsko-palestinske uprave.
Treće, nastavak rata služi ključnoj domaćoj funkciji. Održavanjem trajnog vanrednog stanja, Netanyahu i izraelska krajnja desnica općenito mogu održati političku relevantnost dok istovremeno odgađaju bilo kakvu ozbiljnu odgovornost za neuspjehe 7. oktobra i katastrofalni sukob koji je uslijedio. Rat suspenduje odgovornost, dijeli opoziciju i preoblikuje politički opstanak kao pitanje nacionalne sigurnosti.
Ovaj obrazac se ponavlja od 7. oktobra 2023. Svaki put kada bi se Netanyahu suočio sa sve većim domaćim pritiskom da istraži događaje koji su doveli do rata, destabilizovao bi domaći politički front eskalacijom jednog od nekoliko frontova koje je namjerno održavao aktivnim.
Četvrto, zatvaranje dosijea o Gazi bi neminovno pojačalo pritisak na Izrael da traži političko rješenje za okupaciju Palestine – upravo ono što Netanyahu želi izbjeći. Svaki smisleni politički proces bi ograničio njegovu sposobnost da vlada silom, upravljanjem krizama i kontinuiranom eskalacijom.
Ovo objašnjava odbijanje izraelskog lidera da se ozbiljno uključi u napore Trumpove administracije za šire regionalno rješenje, uprkos činjenici da je Washington namjerno osmislio inicijativu kako bi u velikoj mjeri koristila Izraelu. Za Netanyahua, čak i rasprava o rezolucijama podrazumijeva posvećenost dužem, održivijem "mirovnom procesu" - što je suprotnost njegovoj strategiji vladanja otkako je prvi put postao premijer 1996. godine.
Peto, narativ o „nedovršenim poslovima“ u Gazi se namjerno koristi za opravdavanje šire regionalne agende. Gaza funkcionira kao izgovor i poligon za širenje izraelskih vojnih i političkih ambicija u Libanu, Siriji i šire.
Ovu procjenu potkrepljuje i Netanyahuov vlastiti jezik, uključujući ponovljene reference na preoblikovanje regije u "novi Bliski istok" i retoriku koja se poklapa s ideološkim konceptom "Velikog Izraela", ranim težnjama unutar političke imaginacije izraelske krajnje desnice. U stvari, Netanyahu je bio vrlo jasan da je ovo drugo njegov precizan cilj, izjavivši prošlog augusta da je na "historijskoj i duhovnoj misiji" da slijedi "viziju" Velikog Izraela.
Konačno, svaki povratak normalnosti bi Netanyahua ponovo stavio u središte neriješenih pravnih i političkih kriza u Izraelu. Završetak rata bi uklonio štit vanrednog stanja i ponovo otvorio istragu slučajeva korupcije i institucionalnih propusta.
Ovdje je Netanyahuov pravni tim odigrao ključnu ulogu, više puta se pozivajući na zabrinutost za "nacionalnu sigurnost" kako bi odgodili pojavljivanje na sudu i opstruirali postupke.
U tom smislu, rat u Gazi nije samo vojna kampanja. To je ključni stub koji drži na okupu Netanyahuov politički opstanak, ideološki projekat i regionalne ambicije, onaj koji on, čini se, želi čvrsto održati.
