Politički odnosi u međunarodnoj areni često balansiraju između strateških savezništava i zakonskih ograničenja, a rijetko je to pitanje složenije nego kada se uključe lica sa ozbiljnim optužbama pred međunarodnim sudovima.
Milorad Dodik, lider SNSD-a, nalazi se upravo u takvoj dilemi: njegovo prijateljstvo s premijerom Izraela Benjaminom Netanyahuom sukobljava se s obavezama države Bosne i Hercegovine prema međunarodnom pravu i institucijama poput Međunarodnog kaznenog suda (ICC) u Hagu.
Dodik je nedavno na društvenim mrežama hvalio sastanak s Netanyahuom, ističući “potpuno razumijevanje” i “strateško sagledavanje pozicija obje strane”. Navodi da su razgovarali o potencijalima bilateralne saradnje i “povratku ovlaštenja iz Dejtonskog sporazuma” — uključujući vojsku, finansije i pravosudne institucije. Ipak, takva retorika dolazi u trenutku kada je Netanyahu suočen s nalogom za hapšenje od strane ICC-a zbog sumnji za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u Pojasu Gaze.
Nalog Međunarodnog kaznenog suda, izdat 21. novembra 2024. godine, znači da sve države članice ICC-a — a među njima je i Bosna i Hercegovina — teoretski moraju uhapsiti Netanyahua ukoliko on kroči na njihov teritorij i predati ga sudu. Ovaj pravni okvir stvara jasnu prepreku bilo kakvoj zvaničnoj posjeti izraelskog premijera. ICC navodi da su Netanyahua i bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta njihove snage namjerno ograničavale pristup osnovnim životnim resursima civilima u Gazi, čime su počinili “ratni zločin izgladnjivanja” i druge teške povrede međunarodnog humanitarnog prava.
Ono što dodatno komplikuje situaciju je politički kontekst u kojem se Bosna i Hercegovina nalazi. Pozivanje politički osporavanih figura s međunarodnim optužnicama u državu koja je član ICC-a bilo bi ne samo pravno riskantno, nego i diplomatski izazovno. Svaka takva odluka mogla bi izazvati ozbiljne tenzije s partnerima iz međunarodne zajednice i dodatno delegitimisati pravni i moralni kredibilitet bh. vlasti.
Simbolički i etički, posjeta Netanyahua Bosni i Hercegovini od strane lidera koji je poznat po negiranju genocida nad Bošnjacima predstavlja izuzetno problematičnu poruku. Takav čin ne bi bio samo provokacija za domaću javnost, nego bi i međunarodni posmatrači mogli tumačiti kao selektivnu primjenu ljudskih prava i instrumentalizaciju pravnih normi u političke svrhe.
Dodikov javni entuzijazam za bliske odnose s izraelskim premijerom očito naglašava političku solidarnost u osporavanju univerzalne primjene međunarodnog prava, ali u praksi to se sukobljava sa zakonskim realnostima. Posjeta Netanyahua nije samo pravno problematična — ona je i potencijalni politički skandal koji bi mogao dovesti do međunarodnog pritiska na Bosnu i Hercegovinu.
Zaključno, dok politički kalkulanti poput Dodika često teže jačanju ličnih i strateških savezništava, međunarodno pravo i moralni imperativi imaju jasno postavljene granice. S obzirom na naloge za hapšenje, međunarodne obaveze i politički kontekst, jasno je da Bosna i Hercegovina ne može legalno niti politički bez rizika ugostiti izraelskog premijera. Dilema u kojoj se Dodik nalazi odražava šire napetosti između realpolitike, prijateljstva i pravne odgovornosti — i pokazuje koliko su međunarodni zakoni uistinu nezaobilazni čak i za najiskusnije političke igrače.
