Odlazak Christiana Schmidta sa čela Ureda visokog predstavnika otvorio je mnogo više pitanja od onih koja se odnose na puku kadrovsku smjenu.
Proces izbora njegovog nasljednika, koji je trebao biti formalnost, prerastao je u politički spor između najutjecajnijih zapadnih sila, a posljednji događaji pokazuju da se iza zatvorenih vrata vodi ozbiljna rasprava o tome kakvu Bosnu i Hercegovinu međunarodna zajednica želi u narednim godinama.
Činjenica da na posljednjem sastanku Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira nije postignut dogovor o novom visokom predstavniku govori da među ključnim međunarodnim akterima ne postoji jedinstvena vizija budućeg djelovanja OHR-a. Iako je javnosti predstavljeno da se radi o različitim pogledima na izbor kandidata, politička pozadina mnogo je složenija.
U diplomatskim krugovima već se duže vrijeme govori da pitanje imena nije suština problema. Suština je pitanje ovlasti, prioriteta i političkog pravca kojim će se kretati Bosna i Hercegovina nakon što Schmidt definitivno napusti funkciju. Upravo zbog toga proces izbora novog visokog predstavnika nije obična kadrovska procedura nego svojevrsni referendum o budućoj ulozi međunarodne zajednice u zemlji.
Američka administracija posljednjih mjeseci šalje poruke da domaće institucije moraju preuzeti veću odgovornost za političke procese. Takva retorika sugerirala je postepeno smanjenje uloge OHR-a i manje oslanjanje na bonske ovlasti koje su decenijama predstavljale najjači instrument međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini.
Međutim, razvoj događaja pokazao je određenu kontradikciju između javnih poruka i političkih poteza. Umjesto sporog i kontroliranog procesa tranzicije, uslijedili su intenzivni diplomatski kontakti i insistiranje na brzom izboru novog visokog predstavnika. Upravo ta žurba otvorila je brojna pitanja o stvarnim prioritetima međunarodnih aktera.
Dok Washington podržava jednog kandidata, vodeće evropske države imaju drugačiji pristup. Takvo neslaganje nije samo pitanje personalnih preferencija. Ono odražava dublje razlike u procjeni političke situacije u Bosni i Hercegovini, ali i različite interese kada je riječ o ključnim procesima koji bi mogli obilježiti naredni mandat visokog predstavnika.
Posebno mjesto u tim raspravama zauzima pitanje državne imovine. Godinama neriješen problem, koji se nalazi u središtu brojnih političkih sukoba između državnog i entitetskih nivoa vlasti, ponovo dolazi u fokus. Riječ je o temi koja nije važna samo iz ustavnopravnog ugla nego i zbog velikih infrastrukturnih i energetskih projekata koji čekaju rasplet ovog pitanja.
Upravo zato mnogi analitičari smatraju da će prvi ozbiljan test za novog visokog predstavnika biti način na koji će pristupiti državnoj imovini. Svaka odluka u tom procesu imat će dalekosežne političke posljedice i mogla bi dodatno redefinirati odnose između Sarajeva, Banje Luke i međunarodnih centara moći.
Paralelno s tim, u pozadini se vodi još jedna važna bitka. Evropske države nastoje osigurati kontinuitet odluka koje su donosili prethodni visoki predstavnici, posebno onih koje se odnose na zaštitu ustavnog poretka i provođenje odluka OHR-a. Takav pristup pokazuje da dio međunarodne zajednice želi izbjeći mogućnost da dolaskom novog visokog predstavnika dođe do radikalnih političkih zaokreta.
Razlog za takvu zabrinutost nije teško pronaći. U Bosni i Hercegovini se već dugo vodi politička borba oko legitimiteta odluka visokih predstavnika, a pojedine stranke smatraju da su određene intervencije izašle iz okvira predviđenih Daytonskim sporazumom. Eventualno preispitivanje ranijih odluka moglo bi otvoriti potpuno novu fazu političke nestabilnosti i izazvati domino-efekt u pravosudnom i političkom sistemu.
Dodatnu neizvjesnost unosi i činjenica da se pred domaćim institucijama vode postupci koji bi mogli imati značajan utjecaj na buduće političke procese. Svaka odluka koja se bude odnosila na nadležnosti visokog predstavnika, njegove ovlasti ili pravni karakter njegovih intervencija mogla bi promijeniti političku dinamiku u zemlji.
U takvim okolnostima izbor novog visokog predstavnika prerasta okvire međunarodne administracije. On postaje dio šire geopolitičke slike u kojoj se prepliću interesi Sjedinjenih Američkih Država, vodećih evropskih država i domaćih političkih aktera. Upravo zbog toga odgađanje konačne odluke nije samo tehničko pitanje nego pokazatelj da još nije postignut konsenzus o tome kako treba izgledati naredna faza međunarodnog angažmana u Bosni i Hercegovini.
Predizborna godina dodatno povećava značaj svih ovih procesa. Svaka odluka donesena tokom ljeta mogla bi imati direktne političke posljedice na kampanju i odnose među političkim partijama. Zato nije slučajno što se pitanje izbora novog visokog predstavnika sve češće posmatra kao jedan od najvažnijih političkih događaja uoči općih izbora.
Konačan dogovor o nasljedniku Christiana Schmidta vjerovatno će biti postignut. Međutim, mnogo važnije od samog imena bit će odgovor na pitanje kakvu će politiku taj čovjek provoditi. Upravo u tome leži suština aktuelnog spora među zapadnim saveznicima. Borba za novog visokog predstavnika zapravo je borba za politički kurs Bosne i Hercegovine u godinama koje dolaze.
